Mudr 18,6-9

Nakon Salomonove molitve za mudrost, biblijski pisac u posljednjem velikom dijelu knjige analizira njezine manifestacije u važnim povijesnim događajima. Počinje prizivajući kratko glavne likove tj. heroje Knjige Postanka, iako ih se ne imenuje direktno. Pokazuje se kako svoje spasenje zahvaljuju Mudrosti, a oni koji su je zanemarili propali su. Interesantno je u kontekstu izlaska iz Egipta uočiti autorovo naglašavanje kako Bog u svojoj svemudrosti i svemoći pomoću istog postupka ili sredstva jednima udjeljuje blagoslov a drugima kaznu: voda iz stijene, žabe, brončana zmija, mana s neba, svjetlo, smrt prvorođenaca, hod kroz Crveno more. Na taj način pisac Knjige stavlja u kontrast kazne koje pogađaju nepravedne (Egipćane) dok one u isto vrijeme predstavljaju blagoslov za Izrael jer svaka od njih predstavlja korak bliže Izlasku iz Egipta. Naše prvo čitanje govori o znamenitim zbivanjima u noći izlaska iz Egipta. Noć koja je za Izraelce označila izbavljenje, Egiptu je bila noć pogroma. Iako su Egipćani bili na svom terenu i uživali razne prednosti – sve do posjedovanja ogromne vojne sile – a Izraelci na njima nepoznatom terenu i nenaoružani, Gospodin je posvema preokrenuo njihove izglede. Taj preokret, unaprijed im najavljen, sveti su slavili u nadi. Cijela ona noć bila je njihovo prvo slavljenje pashe. Iako oslobođenja još nisu vidjeli. Tadašnje malo stado Gospodinovo usudilo se unaprijed radovati i slaviti Njegovu dobrotu. I nisu se prevarili. Iako je situacija bila dramatična, oni su pjevali. Koliko ljubavi i nade treba imati u srcu za ovakvo predanje?

Heb 11,1-2.8-19

Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo. Evo lekcije o vjeri znamenitog odlomka iz Poslanice Hebrejima! Vjerovati zapravo znači već sada, unaprijed posjedovati nešto od spasenja. Proživljavati slavlje koje Gospodin priprema, uživjeti se u Njegovu slavu. Umjesto sheme vjernik čini (nešto) kako bi zadobio, točnije je vjernik već sada ima, unaprijed proživljava prvine koje će prerasti u puninu. Umjesto polaganja nade u budućnost u kojoj će se dogoditi spasenje, vjera je sadašnje proživljavanje, posjedovanje prvina njegove slave. Što li je drugo ovo posjedovanje nego primanje nadahnuća Božjega kojim vjernik u sebe prima Njegov dar, dašak budućeg spasenja. I izručuje mu se. Na neki način, to je zagrljaj u kome se Bog i čovjek predaju jedan drugome, međusobno se prožimajući. Takvoj vjeri nije teško strpljivo promatrati kako Gospodin preobražava stvarnost onim istim Duhom kojim ispunja srce vjernika.

Lk 12,32-48

Na neki način današnje evanđelje nastavlja se na ono od prošle nedjelje, o nerazumnom bogatašu koji je, umjesto da bude gospodar svome blagu, postao njegov sluga. Ključ današnjega evanđelja jest centralna prispodoba koja govori o dolasku Kraljevstva Božjeg. Ono dolazi, vidio to čovjek ili ne. I onaj tko je budan u Nj ulazi. Ulaze i oni za koje to nitko ne bi na prvi pogled rekao. Kraljevstvo Božje jest kraljevanje istine, pravde, ljubavi i mira. I tko god traži istinu, pravdu, ljubav i mir svim srcem, bez računica i bez oklijevanja pred žrtvama koje mu je podnijeti, ulazi u Kraljevstvo, ono ga obasjava i daje njegovoj duši i licu posebnu blagost, sjaj i mir.

Zašto onda biti članom Crkve? Jer je Gospodin Isus donio Kraljevstvo, ono je u Njegovoj osobi. Njegove riječi najkraćim i najljepšim putem uvode u to blago. Ali, tko Njegovu riječ sluša i ne čuje, čuje i ne zapamti, pamti a ne živi nego mu je srce tko zna gdje, jednom će se probuditi ondje gdje mu je srce. Jer gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce – pokraj neke sjajne palače koja će sutra biti ruševina, uz sjajni auto koji će sutra biti hrpa zahrđalog lima itd. U tami neke mržnje… Kako se to događa? Tko će znati kako i zašto čovjek, koji se inače bori za slobodu i dostojanstvo, iznenada odlučuje postati vlasništvo svog imetka? Zašto se odlučuje napustiti istinu, pravdu, ljubav i mir? Kada on kao čovjek šaptom pada? Zbog tih nevidljivih treptaja duše u kojima se toliko toga odlučuje i lomi, nije čudo što Isus govori o budnosti i budnom iščekivanju.

Iako riječi današnjeg Evanđelja mogu zvučati neugodno i prijeteće, one su ipak Radosna vijest. Posebice onima koji u njima naslućuju dublju logiku. Zašto? Čekati Gospodina ne znači stalno gledati u nebo nego Njegovo svjetlo prolijevati zemljom. Upaljene svjetiljke ne služe samo iščekivanju nego osvjetljavaju dom u kojemu učenik živi. Osim puta u nebo, one obasjavaju zemaljske putove i stranputice. I, na koncu, radost na radost! Bog ne dolazi kao lopov nego dolazi u radosti. Onom tko je tražio iskru svjetla u Njegovoj riječi i po njoj ušao u dubine istine, pravde, ljubavi i mira, Bog se raduje. Takav će ga iznenaditi i začuditi. I u čuđenju i radosti, Bog će biti toliko ushićen da će ga posaditi za stol i posluživati ga! Smije li učenik život provoditi snužden pred takvim Bogom? Blago toga sluge ne počinje kad ga Bog postavi za stol. Njegovo blago počinje davno prije, onda kada mu je Bog odlučio nešto povjeriti: kada mu je povjerio običan zemaljski život i u taj život stavio sjeme vječnosti – a to su zrake istine, pravde, ljubavi i mira. Njegovo je blago što je bio budan i primijetio ih, prigrlio i dao im svoju dušu – gdje mu je blago, tamo će mu biti i srce! Stoga, tko u današnjemu Evanđelju vidi Radosnu vijest, blago njemu! On zna gdje će mu srce: već ulazi u radost Onoga tko mu pripravlja užitak tijela i duše na zemlji i gozbu u vječnosti!