Post 18,1-10a

Abrahamu i Sari dolaze tajanstveni posjetitelji. Oni su neka vrsta Božjih izaslanika, anđela. Jer zbog specifičnog poimanja Božje uzvišenosti bilo bi nemoguće da Biblija Boga prikazuje u odveć ljudskim kategorijama. Inače, pojava božanstva u tajnovitosti i neodređenosti ljudskog obličja ili anđela koji će za posljedicu imati sretan porod, uobičajen je motiv kako u biblijskoj tako i u izvanbiblijskoj literaturi Staroga istoga. Abraham ih prima s najvećom pažnjom i gostoljubivošću. Isprva nemamo naznaka jesu li domaćini prepoznali identitet posjetitelja? Kasnije će to postati bjelodanim. Na svu Abrahamovu usrdnost kojom je slušao glas Gospodnji, sada mu Gospodin uzvraća. Puno je toga Abraham kao prijatelj Božji do sada stavio pred Gospodina. I njegov nebeski prijatelj odlučio mu je doći u goste. Nakon što ih je lijepo ugostio, Sari obećavaju porod. Novo obećanje! Kasnije, kad Abraham bude čuo Božji zahtjev da žrtvuje sina Izaka, shvatit će kako je sve bilo Njegov dar. Kako je i njegov goli život zapravo izraz milosti Božje. Ničim ništa u svom životu pred Bogom nije mogao zaslužiti. Sve je Njegov dar! Tek kad prihvati tu, isprva neobičnu činjenicu, shvatit će što je bila posjeta trojice posjetitelja. Nije nagrada za prihvaćanje saveza i obrezanja. To je bila posjeta njih, prijatelja, prijatelju! Bog, kao darovatelj života, ništa od čovjeka ne treba. Ali mu želi dati. Nakon što je pripremio svoje srce, dobit će Božju blizinu i prijateljstvo. Ne treba Njemu naše služenje, ono je čovjekov rast do razine prijatelja Božjega. Bog želi prijatelja. U Abrahamu je to našao – čovjeka koji sluša Njegovu riječ i rado kreće u akciju razveseliti svoga nebeskog prijatelja.  

Lk 10,38-42

Marta i Marija, tako obična slika. Prizor domaći, blizak. A ipak toliko poruke pažljivom čitatelju, Isusovom učeniku! Isus je ovdje, pohvalivši Mariju, pohvalio one koji ga slušaju, kažu jedni. Nije to mogao, kažu drugi, jer i on je morao jesti: da nije bilo Marte ne bi bilo ručka, a Isus sigurno nije bio nezahvalan za njezino djelo služenja. Tko je u pravu? Kao i svako drugo, tako i evanđeosko pripovijedanje treba čitati u povezanosti s onim što je bilo prije. Kad Isus Židovima govorio o Samarijancu, zapravo je hvalio pripadnika naroda koga su oni prezirali. Poruka je jasna: ako ja, koji sam Židov tj. pripadnik izabranog Božjeg naroda, nemam u sebi duhovne snage krenuti pomoći onom unesrećeniku, odakle je može imati jedan Samarijanac? Ako je ima, nema je sam od sebe – sigurno je dobio od Boga!

Marta u današnjem Evanđelju služi, ali ne služi u punoj ljubavi. Ljubav je sretna što Ljubljenog može ugostiti, što ga može ljubiti svojim služenjem. Ljubav se ne boji da njezino jelo neće biti gotovo na vrijeme jer vjeruje da Ljubljeni sve vidi i da je neće bez razloga kriviti. Marta to nema. Ona kaže: Gospodine zar ne mariš što me sestra ostavi samu posluživati. Reci joj dakle da mi pomogne! Želi se istaći svojim služenjem, želi dobiti priznanje, ne doživljava svoje djelovanje kao ljubav kojom ljubi Isusa i koju On prihvaća. Nesigurna je jer ne osjeća svoje mjesto pred Bogom, nije ušla u puninu odnosa s Njim. U odnos ljubavi. Onda i sve drugo postaje problem, pa i obični kućni posao. Marija sjedi do Isusovih nogu, što je stari židovski način kojim se kaže da je netko nečiji učenik. Ona je primjer učenika koji napušta brigu o tome što ja mogu učiniti za Isusa i prepušta se čudu onoga što Isus može učiniti za nju. Ona prelazi od Boga koji je dužnost prema Bogu koji je želja. Onaj tko često nešto čini, na to se privikne. Marija je Isusa često slušala, ali nije se privikla. Vječnost je nešto na što se čovjek ne može privići, u njoj je sve svježe i novo kao prvi puta. Marija u Isusovim riječima, pogledu otkriva i dodiruje iskre vječnosti. U sjaju Njegova oka pije Njegovo prijateljstvo. I više. Otkriva ljubav kojom je Bog gleda, koja joj govori o njezinom jučer, danas, sutra…o cijeloj vječnosti. Pogled koji joj otkriva nju samu kakvu se još ne poznaje. Pogled je to koji čovjeku daje postojati iznad granica onoga što sada osjeti i zna o sebi, iznad želja, tamo daleko u Božji stvaralački plan koji je uvijek svjež i iznenađuje. Tako zamilovana, zagrljena, moći će živjeti, ljubiti i služiti svim srcem.

To, najbitnije, Marta još uvijek ne vidi. To je najbolji dio kojeg će i ona jednog dana odabrati. Do tada ona je slika našeg užurbanog svijeta koji puno radi, ali ne uspijeva puno uraditi. Učini se ovo i ono, ali ljudi ostaju prazni, ispunjeni gorčinom, bez one duboke radosti, bez svježine vječnosti… Isus nije odbacio Martino služenje, ali joj je morao reći kako je važnije biti nego uraditi. Jer samo onaj tko je, kao Marija, sjedio do njegovih nogu i upio one iskre vječnosti, one daške Božje svježine, osjetio kako se preporađa na dlanu Božje ljubavi – samo će takav čovjek moći drugoga uputiti na izvor. Rad takvog čovjeka neće proizvoditi prazninu, gorčinu, beznađe… On će podizati ne samo predmete oko čovjeka nego će dizati samog čovjeka u onom što on može i treba biti. I bez čega vene, bez obzira bio 1. ili 21. vijek. Nije slučajno što Crkva ovu zgodu čita baš u vrijeme godišnjih odmora. Divno je čudo Božje dobrote i mudrosti da, dok čovjek odmara tijelo, može napredovati duhom. Susret s Božjom svježinom ne samo da ne umara nego odmara, osvježava i obnavlja. Monah nema godišnjeg odmora – onaj čije srce je na Božjem dlanu svakodnevno se obnavlja Njegovom svježinom.