Pnz 30,10-14

Knjiga Ponovljenog Zakona u isto vrijeme označava i završetak i početak. Pruža kriterije za valjano promatranje onoga što se događalo prije ulaska u Obećanu zemlju a i onoga nakon toga. Cijela knjiga jest pokušaj primjene tadašnjih teoloških spoznaja na konkretan život kako bi djelovale na srce i um slušatelja. Jer situacija je ozbiljna. Nakon što je prethodno izložio srž prošlih događaja, smisao izbavljenja iz Egipta, Mojsije je Izraelcima sumirao njihovoj položaj: što god odlučili i kako god se ponašali, oni zapravo biraju između blagoslova i prokletstva, života i smrti. Njegov poziv jest: život biraj! Naš današnji odlomak nalazi se u središnjem dijelu posljednje sekcije i poziva na življenje Saveza, kao svojevrsni dodatak Sinajskom savezu. Volja Gospodnja, koja proizlazi iz Njegova projekta kojega ima sa svijetom, sadržana je u njegovoj Riječi. A ona je lako dostupna. Biblijski pisac pretpostavlja njezinu bliskost i prilagođenost ljudskoj naravi. Već mala djeca u vjerskoj pouci uče je prenositi preko svojih usta. Samo je još treba pustiti u srce. Dakle, put života lako je dostupan – ovisi samo o srcu. Gospodin je učinio sve kako bi svom narodu maksimalno pojednostavio situaciju – sve ovisi o njegovoj volji i odluci. Ukoliko Izrael bude ozbiljno nastojao živjeti Riječ, Gospodinu će biti užitak zauzeti se oko njihova blagoslova i prosperiteta. Da, Njegovo kraljevstvo je tako blizu. Jer Gospodin želi biti blizu, bližnji svom narodu!

Kol 1,15-20

Drugo čitanje nam donosi najistaknutiji dio Poslanice Kološanima koji govori o Kristu. Himan je to koji opisuje Njegovu ulogu u stvaranju i pomirenju. Istraživači smatraju kako se pisac Poslanice koristio već poznatim kršćanskim himnom jer je u njemu prepoznao ideje korisne za ispravljanje krivog nauka koji se pojavio među vjernicima. Strah Kološana od misterioznih duhovnih bića, koja su organizirana prema određenoj hijerarhiji, potpuno je neosnovan. I nije u skladu s vjerom koju su ispovjedili na krštenju. Jer Krist Isus, koji je izvor svega što postoji, izvor je i sveopćeg sklada i pomirenja. Samo po Njemu stvorenje može doći do svoje punine, do sklada sa sobom te s drugim bićima. S obzirom da je On ujedno i glava tijela, Crkve, to znači kako je ovaj aspekt Njegova djelovanja – pomirenje – na poseban način povjeren Crkvi. I u njoj se događa. U njoj Onaj, u komu je sve stvoreno, postaje bližnji svom narodu – toliko bliz da će za njihovo pomirenje s Bogom proliti svoju krv. I oni koji su njome oprani, postaju nositelji toga pomirenja, bližnji jedni drugima. Svima.

Lk 10,25-37

Po povratku s misijskog putovanja, učenici su se osvjedočili u prisutnost kraljevstva Božjeg i njegovu djelotvornu blizinu svima koji mu se otvore. Ono je nova stvarnost koja obavija stvarnost ovoga svijeta i utječe na nju. Međutim, kako postati njezinim dijelom? Zakonoznanac kuša Isusa. Kao stručnjak, on poznaje propise. Ali od pukog „poznavanja“ riječi do življenja, dug je put…na njemu treba proći još nekoliko razina spoznaje. Čovjekovo „znati“ može služiti samo tome da u praksi učini korak naprijed. Potom ulazi u novi „znati“ nakon kojih slijede novi koraci. I tako prema dubini istine, čovještva…Kraljevstva! Zakonoznanac je imao prvo „znati“, ali nije imao slijedeće korake, nije znao kamo ih usmjeriti?

Isus svojim odgovorom potvrđuje ono što je nauk hebrejske Biblije tj. staroga zavjeta. Kao riječ Božja, ona pruža dovoljnu platformu za savršenstvo života onomu tko ga razumije. I sve do ovoga trenutka zakonoznanac ima širinu i dubinu. Međutim, kada se radi o prepoznavanju njezina svjetla u stvarnosti oko sebe, onda je u problemu. Ljubav – da, ali kome, kako? Tu, sasvim neprimjetno, Dužinu, Širinu, Visinu i Dubinu kojom odiše riječ Božja koju „poznaje“, počinje sapinjati, ograničavati, zapravo gušiti. Nasuprot posvemašnjosti kojom odišu citirane zapovijedi, on očigledno traži način kako razlučiti i ograničiti broj ljudskih bića koja se mogu smatrati njegovim bližnjima. Jer njegovo pitanje tko je moj bližnji? jasno daje do znanja kako za njega to nisu svi ljudi. Upravo u ovoj točki ga Isus zahvaća prispodobom. Umjesto uspješnog opravdavanja pred zahtjevom starozavjetne riječi Božje, Isus ga suočava s njezinim punim domašajem: svi su ti bližnji, gospodine zakonoznanac!

U pozadini ovog razgovora osjeća se borba između Božje otvorenosti kojom je približio svoje Kraljevstvo, štoviše, svima darovao svoga Sina i, na drugoj strani, čovjekove zatvorenosti, samodovoljnosti. Uslijed nje će čak i pobožan čovjek ostati zatvoren Božjim širinama i dubinama, Njegovu kraljevstvu. Tu je razlog zašto Isusovi suvremenici ne razumiju riječ Božju koju čitaju ni djela koja On čini, a koja ga nedvosmisleno potvrđuju obećanim Mesijom. Sve to može proći pokraj njihovih očiju i ušiju. A oni su i dalje „u redu“, „normalno pobožni“. Drijemaju na putu u propast… Tek primjer Samarijanca, čije milosrđe nema granica, otvara drugu perspektivu. Tek je takav stav u suglasju sa širinama Kraljevstva. Pravi mu mjesta da se uprisutni i ostvari. Svećenik i levit, čuvajući ritualnu čistoću, zaobišli su ranjenika kako bi bili „sposobni“ sudjelovati u jeruzalemskoj hramskoj liturgiji. No, time pred širine i dubine Božje dolaze onesposobljeni, pogaženih principa širina na kojima počiva Kraljevstvo. Kako će pronaći Boga koji ostaje blizak siromahu, a oni ga u širokom luku zaobilaze? Nesporazum, dublji od riječi. Toliko velik da zastire bliskost Kraljevstva.