1 Kr 19,16b.19-21 

Prorok Ilija star je i preslab za veličinu borbe koja ga okružuje. Progonjen je, gladan i kruha i Božje snage. U bljesku svjetla koje je obasjalo Iliju tijekom susreta s Gospodinom u pećini na Horebu, prorok shvaća kako treba u borbu za Božju stvar uključiti neke ljude. Među njima je i Elizej. Za razliku od Ilije, on je bogat čovjek, zemljoposjednik. Čovjek drugačijeg životnog stila, vrijednosti. Hoće li prihvatiti poziv? Je li moguće prijeći u potpuno drugačiji način življenja, ići prema drugačijim ciljevima? Elizej se pokazuje spremnim! Voljan je promijeniti stil života, odustati od imanja, obitelji… U sociološkom smislu, veliki je to preokret jer čovjek mijenja vrstu aktivnosti, pripadnost društvenom sloju itd. Međutim, za jednog Izraelca, koji je svakako trebao živjeti svoj savez s Bogom, promjena nije tako drastična da bi zahtijevala lom sa svim što je prethodilo ovom trenutku. Elizej, i do sada pobožan, radio je na svom imanju, bio suradnik u Božjem djelu stvaranja i uređivanja svijeta. Primao dobra iz Božje ruke i njima odgovorno upravljao. Pozivom kojeg mu je upravio Ilija, stupa u još bližu suradnju s Božjim projektom. Sve kvalitete koje je do sada imao, trebat će mu ubuduće. Smisao za dobro, za njegovo ostvarivanje svugdje je potreban. No, trebat će mu i više od toga. Više neće biti dovoljno samo raditi, dobro dizati. Od sada će trebati za dobro trpjeti, ulaziti u avanture neshvaćenosti, protivljenja. A sve zbog toga jer je njiva Gospodnja daleko zakorovljenija od njiva do sada marljiva gospodarstvenika Elizeja. Stoga se početno pitanje je li moguće da uspješan zemljoradnik ostavi svoj plug i jaram volova zbog Božjeg poziva? preokreće u tvrdnju: ne samo da je moguće, nego njiva Gospodnja traži provjerena radnika koji će, osim radnih, imati i niz drugih vrlina kako bi izdržao specifične teškoće koje ga očekuju na novom poslu.

Gal 5,1.13-18

Galaćanima, koji su primili krštenje i kršćanski nauk a još uvijek čeznu za sigurnošću koju daje ispunjavanje Zakona, Pavao suprotstavlja srž kršćanskog poziva: sloboda i život po Duhu. Umjesto naizgled primamljive sigurnosti počivanja u sjeni Zakona trebaju odvažno ući u prostore slobode. Što čovjeku vrijedi tješiti se kako je ispunio odredbe Zakona, a pri tom ostatak egzistencije ostvaruje po svom nahođenju, koje Apostol naziva ugađanje požudama tijela? Suština kršćanstva za Galaćane jest prihvatiti slobodu od Zakona, a cjelovitost svoga postojanja otvoriti nadahnuću Duha. I kada govori po riječi Pisma i kada u srcu diže spoznaju i jakost za hod prema visinama dobra. Sigurno, lakše je tavoriti u sjeni Zakona negoli izići u prostranstva slobode i traženja Duha te počesto nemati gdje glavu nasloniti. No, upravo tu ga očekuje Kraljevstvo koje treba upoznati i iskusiti da bi ga se moglo navijestiti i svjedočiti.

Lk 9,51-62

Sada, kada je Isusov korak prema muci i smrti pun slobode jer zna da iza njih slijedi uskrsnuće i kada ulazeći među Samarijance zahvaća punu širinu njive Gospodnje, pred njega stupaju pojedinci željni učeništva. Stupaju uskih pogleda. Pogleda koji ne uspijevaju naslutiti Njegove širine, slobodu. Napon koji daje krila Njegovu poletu.

To je Isus, to je naš Krist Gospodin! Ako učenika dok sluša riječi ovoga Evanđelja ništa ne steže u grlu i ne zebe u srcu, najvjerojatnije nije dobro čuo Isusovu riječ! Jer postavlja vrlo visoke zahtjeve. Dira u najveće svetinje vjernog Židova. Ima li Isus pravo uskratiti svojima ono na što je Elizej imao pravo? Gospodin ne uskraćuje nikomu ništa nego na vrijeme tumači i upozorava: on sȃm nema gdje glavu nasloniti! Da bi hod za Njim bio moguć, učenik treba puno toga odložiti, odreći se onoga na što običan čovjek ima pravo. Jer borba tisuću neistina sa jednom i jedinom istinom mora ići putem bola i križa. Ona se razgara kroz unutarnju borbu dva čovjeka, duhovnog i zemljanog, a na izvan eksplodira protivljenjem Isusu i onima koji su njegovi. S druge strane, neodazivanje ovoj borbi na dulji rok za sobom povlači osobnu neostvarenost i frustriranost. Stoga je sv. Pavao, proživljavajući ove muke, uzviknuo: jadan li sam ja čovjek!

I na onom putu prema Jeruzalemu i na putovima prema svim mjestima muka svojih učenika predvodnik i Učitelj je Isus. Jer nije gledao na teškoće. Imao je pred očima nešto jače. Jače od svega, od prijezira, pljuvački, bičeva, krvavog znoja, trnja pa i strašnih muka na križu – jače od smrti – bilo je ono što je Isus imao u sebi. Odatle i lijepa riječ, suosjećajan pogled… Odatle pružena ruka, zdravlje bolesnima, život umirućima. Sve je to ključalo, izviralo iz Krista. Otuda blag prijekor Jakovu i Ivanu koji bi kažnjavali, otuda svjetlo: čekaju nas u drugom selu, hajdemo onamo! Njegovi, koji su premalo slušali i shvaćali, misle da su uz Isusa Učitelja i Čudotvorca zaštićeni, sigurni od neugodnosti i teškoća. I jesu zaštićeni upravo koliko i On koji nema kamo glavu nasloniti. Zaštićeni su jer mogu imati dioništvo u ovoj njegovoj nutarnjoj snazi i svjetlu, u propetosti prema punini. No, poradi opasnosti da će Njegovu zaštitu pogrešno shvatiti, mora im reći istinu: ne možete ići za mnom, ne možete uzeti ono što vam dajem ako se svega ne možete odreći poradi mene. Kao da im govori: i sebe samoga učenik se mora odreći jer dizat će ruke ne samo na ono što je vaše nego i na vas. Također, ako mislite da vam bez onoga što je vaše nema života, znači kako ne vjerujete da u meni ima života. Jedinoga i pravoga. Niste ga još iskusili!