2Sam 12,7-10.13

David, u zenitu kao kralj i čovjek, pada popuštajući snazi svojih želja. Nelegalno uzima Bat-Šebu nakon samo jednog pogleda i s njom čini preljub. Kao što je Adam nakon prvog grijeha htio sakriti svoj grijeh svaljujući ga na druge, tako i David povlači njezina muža Uriju Hetita s bojišta kako bi ispalo da je zatrudnjela s njim. Iako stranac, Urija iz solidarnosti sa svojim suborcima koji su ostali na fronti ne želi u bračnu ložnicu. David stoga plete spletku koja završava ubojstvom plemenitog Urije. David je postao preljubnik, ubojica i lažov a Urija, iako stranac – Hetit, umire za Izrael i Božji plan. Prorok Natan prispodobom o siromahu i ovčici raskrinkava kralja. Samo Božja riječ grijeh ispravno osvjetljava, ali s poštovanjem prema grešniku tako da se ne doživljava zauvijek osuđenim i odbačenim Boga. Natanova riječ Davidu najprije posvješćuje dobra kojima ga je Bog obdario i tako stvara ozračje ljubavi koja je preduvjet za prihvaćanje istine. Tek potom osvjetljava istinu u cijelosti – grijeh i njegove posljedice. U svjetlu tadašnje teologije prema kojoj Bog grijeh kažnjava a dobro nagrađuje, nevolje koje će snaći Davidovu kuću shvaćane su kao kazna za njegove grijehe. Čovjek razgrađuje ono što Bog strpljivo i s ljubavlju gradi. David je potom prikazan kao čovjek pokajanja: predaje se u ruke Božje i dopušta da On u njemu stvori novo srce. Bio je velik u svemu pa i u priznanju svojih grijeha, u prihvaćanju njihovih posljedica te ponizno traži oproštenje od Boga. Upravo ovdje jest dubina njegove vjere i moralna veličina – ne bježati u strahu niti tražiti isprike (kao Adam i Eva), ne umanjivati njegovu težinu (kao Kajin), ne negirati ga kao Šaul. Nakon priznanja on se hrabro izručuje milosrđu Božjem. I postaje model svetosti jer zna integrirati svoju ljudskost, pa i njezinu najslabiju stranu ranjenu grijehom, u Božji projekt kojeg ima s njim. Biblijski pojam svetosti ne znači nikada ne sagriješiti, jer tko kaže da nema grijeha lažac je, nego tražiti i živjeti oproštenje te se nanovo uključiti u plan kojeg Bog ima s njim i željeti ga ostvariti. To znači na neki način odustati od samog sebe i primiti novo srce – novog sebe od Boga; tako je i David postajao novim. Biblijska svetost stoga nije prvotno život ispunjen uzvišenim, savršenim etičkim akcijama nego je Božji dar čovjeku koji mu se uvijek, pa i nakon grijeha, predaje u ruke da bi ga On uvijek iznova oblikovao – da bi život bio trajno Stvaranje a Bog neka se proslavlja kao Stvoritelj! Jer svet može biti samo onaj život kojeg primamo od Boga, a ne svetost koju čovjek sam planira i ostvaruje.

Lk 7,36 – 8,3

Gospodin je gost u kući uglednika farizejske grupe. Isus nije izbjegavao ni marginalce a ni ugledne. Iznenada upada žena o kojoj su nazočni znali – grešnica je! I još prilazi i dodiruje Isusa – strašno! Farizej Šimun misli kako je uspio razbiti misterij Isusovog identiteta jer kada bi bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja Ga se dotiče! Šimun misli kako proniče ljude oko sebe, uvjeren je kao mu je sve jasno i kako je sa svima raščistio.

Za razliku od samozadovoljnog Šimuna, žena nikoga ne procjenjuje. Ona ima svoj cilj. Nikoga ne odvaguje, nego ide tamo gdje je srce zove. Pozvala ju je možda Isusova riječ, Njegov pogled koji prodire u dubine srca ili samo riječ o Njegovoj riječi – priča očevidaca? Bilo kako bilo, slijedila je glas svoga srca. Kolika je snaga i odvažnost potrebna da bi čovjek ušao u kuću onih za koje zna kako ga preziru i smatraju nečistim? I kada tamo dođe da još klekne i nekome pere noge i ljubi ih? Ne, nije potrebna snaga – to može samo ljubav! Za nju ne postoje granice! Ova žena je znala: kad bude došla i kleknula pred Učitelja, neće biti ponižena Njegovim pogledom. On je neće gledati kao drugi! Gledat će je čistim okom. Poštovat će je. Temeljem toga može početi poštovati samu sebe, steći pouzdanje u sebe i u svoj poljuljani život. To je radost susreta iz kojeg će se roditi novi život! Uopće je ne zanima što će ovi oko Isusa misliti.

Dok Mu suzama pere noge i otire ih kosom, vidi Učiteljev pogled: sigurna je – to je to! On je proniče, On razumije, On je prihvaća! I sada je na neobjašnjiv način Njegova! Ona se predaje do kraja na tipično ženski način: mirisi, poljupci, raspuštene kose, suze… Prisutni su šokirani i sablažnjavaju se. Ne shvaćaju što se događa, ali ipak osuđuju, „za svaki slučaj“! Takva je ljudska priroda: površnost i zloba! Ne vide njene suze kao rosu jednog novog, velikog životnog jutra! Konačno je shvaćena i ljubljena! Koliko radosti! Oprošteni su joj grijesi mnogi jer je snažno uzljubila! Predala se poput Davida.

Šimune, imam ti nešto reći… Šimune, ugledni vjerniče! Gdje je tvoja ljubav? Kome si se predao, ako si uopće u stanju ikome predati svoje srce? Ako si uopće u stanju voljeti? Ili, ako se već nisi predao, možda si se prodao? Za ugled? Za društvo? Za komfor? Za trideset srebrnjaka ili si malo skuplji, ali ipak prodan? I još ideš druge osuđivati? Jako je nezgodno osuđivati tamo gdje Bog ne osuđuje! Nezgodno i – opasno! Nemojte osuđivati i nećete biti osuđeni! Šimun je pozvan na skok u bezdan, u nepregledni tijek ljubavi, potpuno joj se predati. Jer Bog je ljubav. Njemu se ne može nešto odraditi, kod Njega nešto zaraditi. Pa ni religijom. Sve osim ljubavi bilo bi trgovina s Bogom. A kako će čovjek trgovati s Onim tko mu je već sve dao pa i sȃm život? Što On još treba platiti? Ili, što Mu dati a da On to nema?