1Kr 8,41-43

Prvo čitanje, iz Prve Knjige o Kraljevima, dolazi iz sekcije u kojoj se u pozitivnom vidu predstavlja Salomonovo kraljevanje, prije nego li se prijeđe na njegove negativne strane. Poglavlje iz kojega je uzet naš odlomak donosi teologiju hrama: on je kuća u kojoj Gospodin slobodno odlučuje nastaniti svoje ime, u njoj prebiva Njegova slava. U dugačkoj molitvi u času njegova stavljanja u funkciju, Salomon ga predstavlja mjestom u kojem se, između ostaloga, grešnici mogu obraćati Bogu tražeći oproštenje. Reci koje slušamo uključuju se u liniju koja kroz gotovo cijeli Stari zavjet na vidjelo iznosi napetost između Izraelove isključivosti spram drugih naroda i njegove svijesti kako je ipak poslan doslovce svima. Salomon moli Gospodina neka u hramu primi te neka usliši i tuđince jer svi trebaju upoznati jedinoga istinitoga Boga. Svim ljudima On daje životni dah i svi su, prema savezu s Noom, Njegovi saveznici. Iako će hram kasnije postati središtem i stjecištem s jedne strane centraliziranog kulta a s druge strane fokusom isključivog i samodostatnog židovskog nacionalizma, u njegovim temeljima jest otvorenost svima. Jedino takav može biti na službu Bogu, ocu sviju ljudi.

Gal 1,1-2.6-10

Poslanica Galaćanima, čiji početak čitamo u drugom čitanju, također je posvećena pitanju odnosa prema pripadnicima drugih naroda. Za razliku od židovstva u kojemu u to vrijeme pripadnici drugih naroda nisu imali slobodan pristup hramu dok se ne obrežu i ne postanu punopravnim Židovima, kršćanstvo je shvaćalo kako u Crkvu svi ulaze pod istim uvjetima. No, ta istina se nije uvijek i svuda spremno prihvaćala. Sv. Pavao, jedan od njezinih glavnih pronositelja doživljavao je kako su za njim, u crkvene zajednice koje je osnivao, ulazili neki koji bi poslije njegova odlaska širili neko drugo evanđelje koje uostalom i ne postoji. Na taj su način rušili novinu Evanđelja koje je s toliko žara pronosio tadašnjim svijetom. No, još više nego li njegovo djelo, naumili su prevratiti evanđelje Kristovo koji je umro kako bi sve privukao sebi. Dakle, u pitanje je došla jedna od temeljnih svrha Spasiteljeve smrti na križu. Stoga Pavao najenergičnijim riječima želi upozoriti Galaćane na varljivost i pogubnost njihova učenja. Njegov nastup, koliko god mogao zvučati grubo kršćaninu trećeg milenija, pastirski je krik apostola koji brine i bdije nad djelom Kristovim o kojemu nije samo razmišljao nego doslovce u nj uložio cijeli svoj život. Deseci tisuća prepješačenih kilometara, pretrpljenih bičevanja, progona, gladi i bolesti – sve bi otišlo u vjetar. A povrh svega, Crkva više ne bi bila onakvom kakvu je Krist osnovao. To Pavao ne može dopustiti.

Lk 7,1-10

Evanđeoski odlomak donosi nam Lukinu verziju ozdravljenja satnikova sluge. Za razliku od Matejeve i Ivanove, ovdje je naglašenija problematika prisutna i u prva dva čitanja: univerzalizam Božjeg plana spasenja. Lukin satnik je naglašeno dobar: iako je vojnik, plemenitog je srca koje toliko brine i ima osjećaja za domaći židovski, potčinjeni živalj da im je čak i sinagogu sagradio. Radi se o čovjeku koji, iako sa židovske točke gledišta poganin, prema drugima pa i prema strancima nastupa otvoreno i s dobrotom. I njegov stav prema sluzi svjedoči dobrotu: kao rimski oficir, imao je pravo na slugu i nije se morao brinuti hoće li ovaj bolesni preživjeti ili ne. Međutim, njegovo srce je takvo da mu je sluga postao drag i sada, poradi njega, on koji je na položaju iz ljubavi kreće u poniženje – moleći zove pripadnika potčinjenog židovskog naroda da mu liječi slugu! I kao da nije bilo dosta, s velikim poštovanjem za židovska pravila o izbjegavanju kontakta sa strancima govori Isusu kako mu ne treba ulaziti pod krov i time se onečistiti. K tome još dodaje da nije toga dostojan. Polazeći od svoje moći raspolaganja podložnicima, zaključuje o Isusovoj moći udjeljivanja zdravlja.

Koliko god satnikov stav bio začudan, još je više Isusov: ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere! Učitelj, koji proniče čovjekove dubine, sada je zadivljen na profinjenošću i poniznošću ovog stranca. Da, po svom stavu nadmašio je one koje je Isus do sada susretao, pa i njegove učenike. Ako ga Gospodin smatra tolikim vjernikom, to znači kako i pripadnici drugih naroda imaju svoje mjesto u Crkvi, upravo onako kako se za to zalagao Pavao. Štoviše, primjer ovoga čovjeka može biti ispitom savjesti pripadnicima i staroga i novoga naroda Božjega: njegova dobrota – oličena darežljivošću gradnje sinagoge tuđincima, brige za slugu, poniženjem pred  nepoznatim Učiteljem – ne poznaje granica. Kao ni Božja. On je doista čovjek na sliku Božju!

Evanđelist Luka rado naglašava kako su „oni drugi“ – npr. pripadnici Izraelcima omraženih naroda (poput Samarijanaca) ili ozloglašenih društvenih skupina (carinici) – zapravo ispravniji i bolji. Isus ih često uzima u svojim prispodobama za primjer. Time evanđelist krči put za novi, bolji stav prema tim ljudima i otvara oči primateljima svoga Evanđelja za greške koje čine prema njima. U isto vrijeme ovim postupkom progovara i o biti same religije. Kao da ih pita: čemu uznositost vlastitom religijom, ako pogani gaje nesebičnu dobrotu, veću nego li je vaša? Jeste li sigurni kako poznajete srž, srce kršćanstva? Onomu tko ga poznaje, jasno je kako u njemu kuca ljubav, dobrota bez granica – koju živi satnik u današnjem evanđelju – a ne njihovo iscrtavanje ili uznositost.