Dj 13,14.43-52

Nakon što su prešli Cipar, misionari će iz Perge pamfilijske otići u Antiohiju pizidijsku. To je dosta teška ruta jer zahtijeva cca 500km kroz planinske lance. Bez moderne opreme. Naprijed ih nosi pastirska ljubav. Pavao se u svom misijskom radu držao dvaju proceduralnih načela. Prvo načelo jest da se u izboru pravca kojim ide najčešće drži linije što ju je davno povukla židovska dijaspora. Po rimskom carstvu podigli su helenizirani Židovi čitavu mrežu sinagoga. Drugo načelo jest izbor mjesta gdje može raditi svoj šatorarski zanat. Time je, doduše, gubio mnogo vremena, ali je s druge strane imao sjajnu priliku bolje upoznati ljude i sebi sačuvati materijalnu neovisnost, ponosan je na to što može reći da ne živi na trošak zajednice. Uspjeh misionarske propovijedi izazvat će zavist nekih židova. Misionari odlučno zauzimaju stav: trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima. Ovo je veoma važan povijesni i teološki obrat. Dakako, ovaj obrat ne znači da su od sada židovi isključeni – i dalje u svakom mjestu Pavao će se prvo obraćati njima; sve do kraja svoga djelovanja Pavao će ostati na raspolaganju svima. Ipak, ono što je karakteristično je da pred navještajem Riječi dolazi podjele među slušateljima: pogani se raduju i obraćaju, a židovi manifestiraju neprijateljstvo i počinju s progonom. Nošena hrabrim srcima crkvenih pastira, Riječ Božja će neometana ići dalje. Na sve to, Crkva se ispunja radošću i Duhom Svetim. J. Holzner lijepo sažima ondašnju situaciju: Žetva je bila zrela, i sve je bilo pripravljeno da bude spašena za Krista: Rimsko Carstvo sa svojim svjetskim prometom, Grci sa svojim svjetskim jezikom, kulturom i čežnjama za otkupljenjem, Židovstvo koje je po svojoj vjeri u jedinog Boga i etičkom zakonu pridobilo bezbrojne prozelite i tako nesvjesno vršilo službu odgojitelja za Krista. Sinagoga je postala predvorjem kršćanske Crkve!

Iv 10,27-30

Riječi današnjeg Evanđelja nisu mnoge. Malo ih je. Ali puno govore. Evanđelist Ivan nastavlja ovim Isusovim govorom uvezivati poglavlja u kojima govori o Blagdanu Sjenica. Ranije je istaknuo temu Isusovog identiteta do kojeg se dolazi slušanjem, taj motiv u istoj funkciji se pojavljuje  i ovdje.  Za razliku od nestrpljenja onih koji se pitaju koliko dugo će još biti u neizvjesnosti glede Isusovog identiteta, Isusove ovce nemaju ovakvih muka; one nisu u dvojbi o Isusu – poznaju ga i on poznaje njih. On im daje ono što drugi ne mogu ugroziti: vječni život. Ovdje evanđelist misli na ono što Isusov učenik već sada ima i uživa – spoznaju i blizinu Dobrog pastira, Njegov dar svjetla i ljubavi, mira i radosti koji u ovom životu predstavljaju početke vječnosti.

Ja i Otac jedno smo! Isus otkriva razloge maločas izraženog pouzdanja. Temelj prethodnim tvrdnjama jest veličina Očeva, s kojim je Sin u potpunom jedinstvu. Po onome što Isus pruža svojima, postaje prepoznatljiv u cjelovitoj istini svoga bića – njezina najdublja tajna jest jedinstvo s Ocem. Štoviše, Isusove riječi dopuštaju zaključiti kako je, dok daje život vječni ovcama i čuva ih, u tom činu uključen i Otac; Isusova pastirska ruka ujedno je i Očeva. Isus posvuda ističe Očevu veličinu i jedinstvenost kojom je iznad sviju i svega, a ovdje po prvi puta sebe opisuje jednakim, uz bok Ocu: ne samo da su Sin i Otac jedno (dakle, međusobno suglasni) nego Sin je onaj koji daje život vječni i njegova ruka čuva ovce kao što ih čuva i Očeva. Do sada je Isus govorio o zajedničkom djelovanju s Ocem, svojoj usklađenosti s Njim, postupanju u skladu sa Njegovom voljom i zapovijedi. Ovdje je sve to uključeno, ali počinjući od zajedničkog vođenja stada. Od njihova jedinstva u djelovanju. Isus ovdje ide i korak dalje: od jedinstva u djelovanju progovara o nutarnjoj, nevidljivoj stvarnosti osoba koje ga vrše – jedinstvu osoba Oca i Sina. Ovdje imamo lijep primjer Ivanove književne umješnosti kojom na jednostavan način izražava duboke teološke istine. Dok se jedne strane afirmira dar kojeg Isusove ovce dobivaju i sigurnost koju s Njim uživaju, u isto vrijeme iznosi visoku kristologiju i ustvrđuje Isusovo jedinstvo s Ocem.

Ja i Otac jedno smo – evo posljednjeg razloga istinitosti svega što Isus govori. On govori Očeve riječi, vrši Njegovu volju. U tom životnom jedinstvu Isus će pobijediti svijet. U tom je jedinstvu jedini pravi život za Njegove ovce! Isus ga hrani kruhom života vječnoga i ljubavlju od koje nema veće – daje život za svoje prijatelje. Vječni život se sastoji upravo u jedinstvu koje tako nastaje: upozna(va)ti jedinoga istinskog Boga i Njegova Sina Isusa Krista. Upoznati u biblijskom smislu ide daleko više od pukog primanja na znanje informacija o nečemu ili nekomu – ono podrazumijeva iskustvo spoznavane stvarnosti, ulaženje u nju i sjedinjenje s njom. Kad se učenik tako približava Bogu, primajući Njegovu Riječ, stječući novo iskustvo života vođen Njegovim Duhom, onda se u učeniku počinje rađati i punina Isusove radosti! Nije čudo da u to jedinstvo Isus zove svoje učenike i prijatelje. Njima koje toliko voli da za njih daje svoj život, ne može ponuditi ništa veće i vrednije. Tu je punina dobra a stoga i punina radosti! Punina života! U nju se može ulaziti samo svojim životom. Onamo gdje više neće gladovati ni žeđati i neće ih više paliti sunce nit ikakva žega. Onamo gdje su izvori vodâ života!