Iv 13,1-15:

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. ₂I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. ₃A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa ₄usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. ₅Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

    ₆Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: “Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?” ₇Odgovori mu Isus: “Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” ₈Reče mu Petar: “Nećeš mi prati nogu nikada!” Isus mu odvrati: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” ₉Nato će mu Šimun Petar: “Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!” ₁₀Kaže mu Isus: “Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!” ₁₁Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: “Niste svi čisti.”

    ₁₂Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: “Razumijete li što sam vam učinio? ₁₃Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! ₁₄Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. ₁₅Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”

Današnji je dan u liturgijskom smislu veoma bremenit. U njega ulaze mnoge teme Starog i Novog zavjeta koje se onda još dodatno ukrštaju s našim životnim temama. Ponajčešće istican motiv jest ustanova Euharistije kao znaka Novoga i Vječnog Saveza kojim smo i mi obuhvaćeni. Dakle, krupne, najkrupnije teme. A Evanđelje je tako ležerno, tako intimno intonirano. I, više nego bismo se isprva nadali, poziva na intimu, na ulazak u intimu one večeri i otvaranje svoje vlastite intime Otajstvu.

Tiha večer u mirnoj sobi… Društvo prijatelja… Žele biti skupa. Isus ih želi uza se. Sada će s njima početi dijeliti Otajstvo. Za Isusa najvažnije stvari se događaju između Njegovih učenika koji su okupljeni kao prijatelji. Za Ivana evanđelista Crkva je ponajprije prijateljsko zajedništvo učenika oko Isusa; ona je upravo tako nastala. Sve ostalo je manje važno.

Isus ih priprema na buduće događaje, da će biti procesuiran, mučen, ubijen i da će uskrsnuti. Ne čini se da Ga oni shvaćaju. Što je tada prolazilo njihovim mislima, nikada nećemo saznati. Znamo samo da nisu shvatili sve kako treba jer su Učitelja napustili u najtežim trenucima njegove muke i smrti. Godinama nakon toga, kada su sastavljali svoja evanđelja, svatko je od njih zapisao ono što mu se usjeklo u pamćenje; svi  govore o Isusu, ali svatko na svoj način.

Neobično je važno primijeti da Ivan, dok prepričava posljednje Isusove sate sa učenicima i trudi se upravo ovdje utkati temeljne teme svoga Evanđelja, u svom izvještaju ne spominje Isusove geste i riječi nad kruhom i vinom kao ostali evanđelisti. To je tim važnije što se radi o drevnoj tradiciji oko koje su složni Mt, Mk, Lk i Pavao (usp. 1 Kor 11,23-26). I mi je smatramo važnom i slavimo je kao jezgru Euharistijskog dijela sv. Mise. No, Ivan na njezino mjesto stavlja pranje nogu!

Zašto je taj čin za njega toliko važan?

Jedna slika na kojoj je oslikano pranje nogu lijepo prikazuje Isusa na jednoj, a sve ostale učenike na suprotnoj strani. Preneraženo gledaju u Isusa. Šapuću među sobom, zamišljeno trljaju brade. Samo tri učenika se nevoljko izuvaju… Šokirani su!

U njima se događa nešto što se događa i nama kad treba dati a i kad treba primiti čin ljubavi. Zašto nas ljubav tako koči i «smrzava»?

Lakše je misliti na Boga suca s kojim su nas znali plašiti, teže je zamisliti da nas je Bog tako ljubio da je došao prebivati među nama kao čovjek a možda je najteže zamisliti Svesilnog, Svemogućeg gdje kleči pred tobom, gdje ti uzima noge u svoje ruke i pere ih; ipak Evanđelje po Ivanu u svom kulminantnom momentu, kad govori tome da Bog objavljuje svoj sjaj, svoju slavu prikazuje Isusa gdje se snizuje i služi, sve do smrti za svoje. Svima pa i Judi. Jedino što Juda ovo neće prihvatiti nego će otići svojim putem, dalje od Svjetla, u tamu…

Ono što sada predstavlja veliko iznenađenje Isusovim prijateljima, doživjet će i Pavao kad mu Isus, dok bude progonio kršćane, bude rekao: Zašto me progoniš? (Dj 9,4). Dakle, Ivan nije slučajno “zamijenio” govor o ustanovljenju Euharistije tj. o kruhu i vinu sa činom ljubavi. Imao je razloga za to: kada je Isus prao noge svojim apostolima, On nije samo prao njihove noge nego je prao svoje Tijelo! Njegovi prijatelji su na takav način Njegovi da su oni i njihova tijela zapravo Njegovo Tijelo!

To je jedna neočekivana dimenzija Euharistije! Jer tko se hrani njegovim Tijelom postaje dio Njega, tada u njemu prebiva Isus – jedno su. Gospodin Isus nije Presv. Euharistiju ustanovio samo zato da pokaže da On kao Bog to može učiniti; On je želio puno više: Euharistijom dohvatiti i sebi približiti, sa sobom sjediniti sve ljude da svi postanu njegovo Tijelo! Da bi ih sve ponio sobom kroz smrt u uskrsnuće, u život.

Tu stojimo pred Otajstvom koje nam u svakodnevici izmiče pa ga ne opažamo. I zato kada svećenik kaže Tijelo Kristovo moramo imati na pameti ne samo da se tu dogodila Euharistijska pretvorba i da je tu prisutan Isus, nego na koga se sve to Tijelo Kristovo odnosi – to su svi krštenici – cijela naša župa, biskupija, cijela Crkva… Kad primam Tijelo Kristovo u pričesti, potvrđujem svoju pripadnost zajednici onih koji su Kristovi. To znači da ne mogu ići prema Kristu a ne vidjeti Njegove; ne mogu željeti Krista a okrenuti glavu od Njegovih – ako to učinim okrenuo sam je i od Njega jer su Njegovo Tijelo koje On pere i njeguje!

Ovo je jedna od Isusovih nezalječenih rana koja krvari do dana današnjega jer On i Njegovo Tijelo i danas su ranjavani kada se vrijeđa one koji su Njegovi. To je ono što ne postoji ni u jednoj drugoj religiji i filozofiji – Bog se u Isusu poistovjetio sa svojim prijateljima, sa najmanjima! I zato svjesno sudjelovati u Euharistiji znači imati poštovanje prema Isusovoj braći i sestrama, upravo onakvo poštovanje koje se ima prema čestici sv. Pričesti. Tko toga nije svjestan, taj ne zna što je Presv. Euharistija i zašto je Isus umro. Tko pravi podjele u zajednici i ne poštuje druge, taj ne zna što je Tijelo Kristovo, nego ga i dan danas iznova ranjava (usp. 1 Kor 3,16-17).

Onaj tko ne želi vidjeti Isusovu braću oko sebe, neće ugledati ni Isusa, a i kada ga bude ugledao, Isus će mu pogled opet svratiti na njih: ogladnjeh, ožednjeh, stranac bijah, u tamnici – i ne dođoste k meni (Mt 25,31-46)!

Ako je Crkva rođena na Duhove, danas je dobila dušu: Isus u svojima – evo, to je tajna EUHARISTIJE! Crkva nije samo skup vjernika – ona je Njegova (Mt 16,18) na najodličniji način jer On prebiva u svakom njezinom pa i «posljednjem» vjerniku (usp. 1 Kor 12,27). I upravo zato: više nema posljednjih!

Stoga danas, više nego ikad, ima smisla molitva jedne duhovne šansone:

Gospodine, pomozi nam da Te više ljubimo, Gospodine pomozi nam da se više ljubimo.