Jr 31,31-34

Za proroka Jeremiju u temelju svega jest Gospodinovo lice koje je iskusio i doživio Onoga koji je odlučio intervenirati u povijest svoga naroda da bi ga čistio kaznom. Riječi prvoga čitanja govore upravo o tome, a prorok ih je izgovorio u vrijeme mladog kralja Jošije koji je započeo Izrael voditi pravim putem te vršio duboke reforme na religioznom, političkom i socijalnom planu. Jeremija, koji je do tada bio u „ratu“ sa cijelom zemljom, pozitivno reagira na ove poteze mladog kralja. Stoga prorok naviješta da nakon stoljeća i stoljeća Izraelove nevjere Gospodin odlučuje sklopiti novi Savez koji neće propasti, neće pokazati slabosti prethodnih. Djelovat će tako da svoj narod osposobi za vjernu ljubav. Njegov Zakon neće više biti upisan na kamenim pločama, kao na Sinaju, nego u srcima Izraelaca. Zakon na kamenim pločama daje znanje, objavljuje put Gospodnji, ali ne daje energiju za njegovo vršenje, ne prenosi polet na Izraelce. Gospodin obećava zahvatiti u srce – tu gdje je sjedište volje, strasti, hrabrosti, spoznaje i sjećanja. Njihova su srca do sada bila kao od kamena, bešćutna za Božju ljubav i nježnost. Zato nisu uočavala Njegovu brigu i nisu pamtila dobročinstva. Bog će poslati svoga Duha u srca svoga naroda i tako će ga svi poznavati, tj. otvarati svoj život Njegovom.

Heb 5,7-9

Autor Poslanice Hebrejima u drugom čitanju prikazuje ona područja Isusova ljudskoga iskustva koja Ga je učinilo sposobnim suosjećati s čovjekom u svim vrstama njegove patnje. Po svoj prilici ovdje prije svega misli na trenutke Isusove agonije koje je proživljavao kako u Getsemanskom vrtu, tako i na križu. Silni vapaji i suze doduše ne pripadaju izvještajima Isusove muke i smrti, ali su psalamski motiv koji se pojavljuje u i židovskoj izvanbiblijskoj literaturi kao način opisa patnje pravednika. Isus, dok pred učenika stavlja težak i ozbiljan put svakodnevnog nošenja križa, ne stoji daleko: prihvaćajući križ svojega života preko njega je blizu svakome tko želi u Njegovu Duhu svoj život živjeti i darovati se Bogu i čovjeku. I ne samo da je blizu: prvi je prohodio put poslušnosti Ocu u nevoljama života tako da je otvorio ulaz u Svetište svima koji njime krenu. Zahvaljujući Njegovu križu tegoban hod svakog pravednika neće ostati lutanje bespućima života nego put u Očev dom.

Iv 12,20-33

Htjeli bismo vidjeti Isusa… Do sada su samo Krstitelj te Samarijanka i njezini sugrađani priznali Isusa univerzalnim Spasiteljem. Dolazak Grka, koji su najvjerojatnije pogani, najavljuje blizinu Isusovog časa u kojem će s križa sve privući k sebi. Činjenica da pogani tek uz posredovanje Filipa i Andrije nalaze put do Isusa označava da je Isus u svojem zemaljskom djelovanju poslan prije svega Izraelu. Ako se u ovom kontekstu govori o pšeničnom zrnu koje treba pasti u zemlju i umrijeti da bi donijelo bogat plod, time je naznačeno kako su nakon Isusove smrti moguće misije pogana. Pozornosti je vrijedno što ovo stupnjevanje, koje podsjeća na Pavlov izraz najprije Židovi, onda Grci, dolazi do izražaja i na drugim mjestima. U slikovitom govoru o pastiru i stadu Krist govori o drugim ovcama koje nisu iz ovog ovčinjaka i koje će dovesti i zajedno s drugima učiniti jednim stadom – riječ je o ujedinjenju judeokršćana i kršćana iz poganstva u jedan novi narod Božji. U oproštajnoj molitvi Krist moli i za one koji će u budućnosti po riječi učenika povjerovati u nj. Nema sumnje kako je ivanovska zajednica znala za teološku prednost Izraela, ali se isto tako također trudila da naviještanjem pridobije pogane jer je već u slijedećim recima otvorena univerzalna perspektiva.

Duša mi je sada potresena… Atmosfera podsjeća na Isusovu molitvu u Getsemanskom vrtu. U oba prizora Isusova duša je potresena, odnosno žalosna. Isus, unatoč slabosti ljudske naravi koja želi izbjeći patnju, nastoji i u mučnim događajima koji su pred njim prepoznati Božju ruku koja će ga kroz njih voditi. Tako Isusova osobna agonija postaje javno ispovijedanje poslušnosti Očevoj volji. Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi… Na Isusov govor o uzvišenju Sina Čovječjega mnoštvo odmah reagira. Sad je jasno koliko se razlikuju židovsko shvaćanje očekivanog Mesije i Isusov govor o Sinu Čovječjem. Mi smo iz Zakona naučili da će Mesija ostati zauvijek. Kako ti možeš reći da Sin Čovječji treba da bude podignut? Tko je taj Sin Čovječji? Sin Čovječji koji dolazi s neba i koji u svijetu kroči svoj put preko uzdignuća na križ prema slavi, za Židovsko mnoštvo je nepoznati lik. Oni ga ne shvaćaju zato što je židovsko mesijansko očekivanje vezano uz pojavu Davidova potomka i političkog osloboditelja po uzoru na Danijelovog Sina Čovječjeg čije kraljevstvo neće popasti. Budući da ne shvaćaju govor o Sinu Čovječjem, Isusovo mesijanstvo ostaje im sakriveno. Ovim je dodatno podvučen paradigmatski značaj zgode sa slijepcem od rođenja: paradoks da slijepac na kraju vidi a oni koji misle da vide zapravo su slijepi, naznačuje hod kojega su pravovjerni Židovi trebali prijeći da bi u Isusu, Sinu Čovječjem, spoznali svoga Mesiju; slijepac ga je uspješno prohodio.

Isus ide prema muci i smrti, ali već sada ima uvid u plodnost svoga djelovanja i javno je ispovijeda. Kročiti korizmenim hodom znači i u trpećem Isusu vidjeti Svjetlo svijeta. Da život bude nošen Njegovim Duhom i obasjan Njegovim Svjetlom. Da dospjevši i u smrt zemljine tame, zadobije plodnost pšeničnog zrna.