2 Ljet 36,14-16.19-23

Ljetopisac u svojem djelu snažno ističe da je Izrael određen za Obećanu zemlju, da njegov narod pripada toj zemlji a zemlja narodu. Posebnu potvrdu ovomu vidi u činjenici da je Gospodin vratio Izraelce iz babilonskog sužanjstva i to čak preko tuđinca, asirskog imperatora Kira. Sjajna linija Izraelove „osiguranosti“ na vlastitoj zemlji ima svoj razlog – Božja vjernost njegovim obećanjima. Obećana zemlja je Izraelova samo zato jer je Gospodin obećao praocima – Abrahamu, Izaku i Jakovu! Na Božju vjernost mora odgovoriti svojom vjernošću. Iako su bili nevjerni i predao ih je u babilonsko sužanjstvo, Bog ih je ipak oslobodio i prije negoli su se do kraja pokajali. Zato biti vjeran saveznik s Bogom nije samo političko pitanje nego pitanje elementarne ljudskosti – imam li obraza na takvu dobrotu stisnuti srce i praviti se kao da ništa nije bilo? Tako pitanje savezništva postaje biti ili ne biti njihovog čovještva. Preobilje dobrote Izraelova Boga dolazi iz Njegova milosrdna srca koje njome dira Izraelace, oživljuje im srca. Nije stoga čudo da će teologija Ljetopisa kao temeljni vjernički stav naglašavati: tražiti Boga! Tko traži više nije pasivan, neopredijeljen nego otvarajući se i primajući Božju dobrotu ulazi u novu fazu svojeg čovještva i savezništva s Gospodinom.

Ef 2,4-10

U Poslanici Efežanima sv. Pavao dramatičnim izrazima opisuje stanje čovjeka udaljenog od Gospodina. Tko se prepušta raznim hirovima ili slijedi ispraznosti, svoj život samo konzumira, troši njegovo vrijeme i darove umjesto da ga gradi. Da je ovo odveć lapidarno sročena istina koja u životu označava mnogo, mnogo više – zapravo biti ili ne biti ljudskog života – svjedok je sâm Apostol. Iskusio je što znači život s Gospodinom. I zato nakon što je i sebe ubrojio među one koji su vodili promašeni život, u odlomku kojeg čitamo slavi nezasluženu Božju milost i ljubav. Istina o njoj je u Starom zavjetu izbijala između redova, a sada je Pavao otvoreno proglašava. Božja dobrohotnost, iskusio je, jest neograničena: ne samo da čovjeku oprašta grijehe nego to čini žrtvom svoga Sina: da roba otkupiš, Sina si predao (sv. Augustin)! Prije negoli se čovjek obratio, prije negoli je odlučio približiti se Bogu! Bog prvi kreće i daje – sve!

Iv 3,14-21

Kod evanđelista Ivana naziv Sin Čovječji označava Isusa u smislu putanje njegovog dolaska i povratka Ocu: silaska s neba, uzdignuća na križ čime odmah počinje i proslava, te njegovog uzlaska Ocu. Činjenica da će Sin Čovječji biti podignut poput zmije koju je Mojsije podigao u pustinji naznačava spasenjsku svrhu spomenute putanje. Nije zbog Njega nego za nas…

Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca. Sve ono što Bog čini – i stvaranje svijeta po Logosu, njegovo utjelovljenje u svijetu pa i mjeru kojom će suditi svijetu – sve treba gledati u svjetlu ljubavi. Kao što su Izraelci uslijed pogleda na mjedenu zmiju ozdravljali od otrova kojim su bili zaraženi, tako je svaki čovjek pozvan pogledati na uzdignutog Sina Čovječjega da bi ozdravio od svog „otrova“ – laži uslijed koje se udaljuje od Boga. Adam i Eva, iako su sve primili od Boga, ipak su na zov zmije, koja im ništa nije dala (koje li ironije!), počeli sumnjati u Boga i prestupili Njegovu riječ! To je pralik „otrova“ koji ranjava čovjekovo postojanje. Ljubav koju je Jedinorođenac na križu do kraja izlio za nas, protuotrov je urođenoj ljudskoj sumnjičavosti i nepovjerenju prema Bogu. Otac daje svoga jedinoga Sina jer samo u njemu, koji ljubi upravo onako kako je i sam ljubljen od Oca, čovjek može vidjeti puninu svog identiteta kao sinova Očevih. Zato što u potpunosti ljubi kao što je i sâm ljubljen, u njemu čovjeka dotiče Očeva ljubav. Vjerovati u Njega znači dubinom svoga bića prihvaćati da smo ljubljeni sinovi Očevi. Stoga prihvatiti Njegovog Sina znači pronaći samog sebe i, obrnuto, odbaciti ga znači zatvoriti se i izgubiti ono za što sam stvoren. Upravo ovdje počinje i izvršava se sud. Sud se događa u istom činu u kojemu i spasenje – u daru svjetla! Stav pojedinog čovjeka prema Isusu pokazuje njegovu unutarnju bit i kakav on stav prema Bogu želi zauzeti.

Ljudi više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. Može li netko, slobodan od neznanja i predrasuda, u svojoj slobodi odbaciti ljubav? Može li se za nekoga reći da je slobodan ako nije slobodan za ono najvrjednije? Svatko vjeruje i voli ono što smatra dobrim za sebe. Ali oko naviklo na tamu teško podnosi svjetlo – ono ga vrijeđa iako je stvoreno za nj! Evanđelist ovdje želi reći da sve dok čovjekov razum i volja ostaju u zatvorenom krugu laži i straha, ne može izići na svjetlo istine i ljubavi. Ovdje je razlog zašto neće svi pogledati u podignutog Sina Čovječjega i imati život. U čovjeku ima adamovskog nepovjerenja u Boga, nagomilanih grijeha uslijed nepoštovanja Božje riječi i nevjere da ih Bog u svojoj ljubavi želi oprostiti, straha pred prihvaćanjem drugih ljudi kao braće i sestara jednog Oca itd. Vjerovati i otvoriti se Svjetlu znači prihvaćati Boga onakvim kakav On Jest i pristajati uz Njegovu inicijativu ljubavi, oproštenja i izmirenja s Ocem i braćom. Naprotiv, ne vjerovati i ne htjeti otvoriti se znači ne pristajati uz Boga kakvim nam se predstavio u Kristu, biti protivan njegovoj ljubavi koja nam želi oprostiti i privesti nas sveopćem bratstvu. Zato je za evanđelista Ivana nevjera najteži grijeh jer negira bit Boga i čovjeka, njegovo očinstvo i naše sinovstvo.