Post 22,1-2.9a.10-13.15-18

Tek je dobio sina a treba ga žrtvovati Bogu?! Abraham očituje radikalno starozavjetno poimanje Božje pravednosti koju je lijepo izrazio Job u svojoj patnji – Gospodin dao, Gospodin oduzeo – blagoslovljeno ime Gospodnje! Spremajući se Bogu vratiti Božje, ostaje bez ičega! Što uopće ostaje od Saveza kojeg je sklopio s Bogom? Ništa od potomstva kojeg je Bog obećao da će biti kao pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu! Abraham shvaća da mu Bog ta obećanja nije morao dati! I još uvijek mu, on Abraham, ostaje dužan – dobio je od Boga život! Bog mu ništa nije morao dati i sve što je dao može uzeti! Čime ga je Abraham mogao zadužiti?Zato uzima svoga sina i kreće na planinu Moriju vratiti ga Bogu-darovatelju! Praotac vjere ovim činom pokazuje principe biblijske duhovnosti – doći do istine o sebi i svom položaju pred Bogom i u svijetu, spoznati što je sve dar Božji i to priznati. Bog na ovako pošten stav svog prijatelja Abrahama ne ostaje ravnodušan! Krivo bi bilo reći da će sada nagraditi Abrahama za njegovu vjernost! Možda je bolje reći da će mu dati ono što mu je i prije planirao dati, ali je prije toga Abraham Bogu trebao dati samo jedno – potvrdu da je dostojan partner u tom Savezu. Partner, saveznik koji će priznati istinu, koji neće prisvajati ono što nije njegovo i stoga će biti u stanju i dalje hoditi putem istine.

Rim 8,31b-34

Kličući od ushićenja pri razmatranju onoga što je Krist učinio za nas i pretpostavljajući da je stav čovjeka onakav kakvog je pokazao Abraham, praotac vjere, Pavao postavlja veoma logično pitanje: tko će protiv nas? Doista, ako je čovjek u središtu Božje ljubavi i abrahamovski je prihvaća, svaki je neprijatelj nemoćan. Darujući svoga Sina, Bog nedvosmisleno daje do znanja da je posvema opredijeljen za čovjeka – svakog čovjeka. Onome tko se predaje ovom višnjem daru nitko se više ne može ispriječiti na putu, nitko protiv njega više ne može podići valjanu tužbu. Jer Bog je za njega učinio ono što Abraham na koncu kušnje ipak nije morao: neopozivo mu se predao u svome Sinu.

Mk 9,2-10

Isus se preobrazio. Ušao u drugu dimenziju stvarnosti. Da, stvarnost ima više lica, može „pokazati i drugi obraz“, punu istinu o sebi. Abraham je na svoj način ušao u preobraženje i doživio da najvažnije nije ono što osjeti (sebe), ono što vidi (sina) i za čime kuca njegovo srce, nego ono što ne vidi – Bog od kojeg sve dolazi i kojemu to treba priznati. Isus, znajući sporost svojih učenika da ulaze u bit stvari, odlučio im je pomoći: učiniti da drugo lice stvarnosti mogu i očima promotriti. Tolika je Njegova dobrota i pažnja. Poput učitelja onog vremena koji su – kada bi davali posebno važnu pouku – znali povući u osamu one koji su mogu shvatiti kako bi izbjegli da je slušaju oni koji ne ispravno razumjeti, tako i Isus vodi neke učenike u osamu. Kao što je objava na Sinaju bila udijeljena samo nekolicini, tako je samo nekim apostolima dopušten uvid u onu drugu, uzvišenu dimenziju njegovog identiteta.

Sâm spomen visoke gore u biblijskoj misli rezerviran je za ono uzvišeno: za Božju objavu i susret velikih biblijskih likova s Bogom. Visina na kojoj se čovjek u fizičkom smislu nalazi ne označava toliko mjesto, topos na kojem se primaju informacije nego duhovnu razinu na kojoj čovjekov duh doživljava svoj uspon tj. sjedinjenje s Bogom. U tom višem ozračju, evanđelist Luka je eksplicitniji, učenici čuju da se Isus sprema položiti svoj život. No, ova misao i želja Božja za njih je iznenađujuća i zabrinjavajuća. Umjesto da u njoj otkrivaju svjetlo, oni selektivno prelaze na pozitivni aspekt događaja: zbog pojave Mojsije i Ilije, bjeline Isusove odjeće oni bi ovdje pravili sjenice! Jer prorok Zaharija naviješta da će se o Mesijinu dolasku svi narodi Zemlje skupiti oko Jeruzalema i slaviti Blagdan Sjenica. Petar je uvjeren da je taj trenutak došao! Obasjan svjetlošću, ponesen ushitom ne želi izabrati posluh govoru o Isusovom samodarivanju. Nije zato slučajno da na kraju dolazi poziv na posluh Isusovom glasu – On jedini zna put kojim treba ići Mesija. On će im objaviti da put u život vodi kroz smrt. Božji život jest jači od smrti, pa i oni koji su ga vrijedni trebaju biti jači od smrti. Gospodin im može u tome pomoći, može im dati i taj dar ako ga žele primiti.

Koji je život jači od smrti? Onaj koji ima smisla. Jer život koji ne može biti u jednom trenutku položen zbog smisla kojeg u sebi nosi nije vrijedan življenja. On je prazna ljuštura, obličje života a noseća osovina mu je – odlaganje smrti. Život koji može odmah biti položen u sebi nosi nešto više i jače od sebe samog – čak ako njega i nestaje, opravdao je svoje postojanje – doista je bio živ! Takav život Isus je potvrdio tijekom kušnji u pustinji i cijelim hodom do Gore preobraženja. Na učenicima je razvidno da boravak na visini, u oblaku kontemplacije još uvijek nije garancija da će izvršiti pravi izbor, da će izabrati pravi život. Gledana u kontekstu korizmenog hoda, ova sličica poziv je na život u njegovu najčistijem obliku. Dokle? Sve dok u jednom djeliću ne budem ugledao cjelinu. Dok jedna obična čaša hladne vode ne otvori pogled u Kraljevstvo Božje. Jer ona zbilja može otvoriti Kraljevstvo onom tko dovoljno duboko vidi. Onaj tko u čaši hladne vode pruženoj s ljubavlju ne vidi sve ono što ona jest, taj neće shvatiti ništa od života. Jer i život je samo čaša čiste vode pružena s ljubavlju.