1. nedjelja korizme

Post 9,8-15

Nakon općeg potopa Gospodin u savezu s Noom sklapa savez sa svim preživjelim bićima. Čovječanstvo je, stoga, na neki način Noino potomstvo. Ponovno mu udjeljuje svoj blagoslov, kao u Stvaranju. No, čovjek od sada, za razliku od Stvaranja, smije jesti životinje – sve što se kreće i živi neka vam je za hranu – 

kao da je određena doza nasilja, prolijevanja krvi dobila pravo legitimiteta. Dio izvorne harmonije nepovratno je izgubljen. Ipak, Noi i njegovim sinovima, nakon što je primio od njih žrtvu, Bog daje svečano obećanje da nikad više neće uništiti sva živa stvorenja. Dakle, iako je čovjek zao a njegove su misli opake od njegova početka, Bog se na neki način kaje što je uništio svijet jer više tako nešto neće učiniti. S obzirom da su svetost i grijeh posve oprečne stvarnosti, ovime najavljuje da će čovjekov grijeh od sada ući u interakciju s Božjom pravednošću i svetošću. Njegovo milosrđe veće je od ljudskog grijeha i zla. Njegova svetost jest nespojiva s grijehom, ali želi čovjeka. Učinit će sve da ga izbavi i spasi.

 1Pt 3,18-22

Nastojeći čitateljima Prve Petrove poslanice izložiti pogled na nezasluženo trpljenje kojem su izloženi, autor sada prelazi na zaključni argument: ako vjernik zaista trpi nezasluženo, tada se njegova patnja teče prema konačnom blagoslovu koji izvire iz Kristovih muka. Voda krštenja koja pere grijehe svoju snagu dobiva iz Kristova uskrsnuća. On je ubijen kao čovjek rukama ljudi, ali je uskrišen Duhom. Nošen Njime, otišao je proglasiti svoju pobjedu pobunjenim članovima hijerarhije duhovnih bića. Sada su svi podloženi Njemu. Primatelji poslanice, koji trpe od društvenih nepravdi i marginalizacije, trebaju znati da je Kristova pobjeda zavladala cjelokupnom stvarnošću. Svojom vjernošću svemu što je istinito i dobro – svemu što je Božje – oni već sada, iako kroz patnje, koračaju putem života i blagoslova. Upravo za Kristom! U dobroj savjesti, svjesni da se ne priklanjaju zlu koje vlada svijetom niti pred njim malakšu. Upravo teškoće, tereti koje ih pritišću i koje nose pružaju jasan dokaz u kojoj je mjeri živa njihova želja – pripadati novom, Božjem svijetu!

Mk 1,12-15

Isus je bio kušan svim osim grijehom i osobno patio. No, iz sučeljavanja sa Sotonom izlazi kao pobjednik. Oko Njega počinje nešto novo, otvara se nova dimenzije istine u kojoj je očevidno da je Sotonin imperij izgubio bitku: približilo se Kraljevstvo Božje! Duh Isusov će one koji mu se daju voditi iz-bacivati i izvoditi iz njihovih sigurnosti i stečenih uporišta. Jer, ništa od onoga što je u povijesti nije apsolutno, ništa definitivno: napetost prema onome što će biti konačna i posljednja stvarnost čini sve ostalo provizornim i relativnim. Taj korak neizbježno znači svakodnevne „izlaske“ iz dojučerašnjih okvira. S povjerenjem u riječ Obećanja, pogled je usmjeren naprijed nadilazeći sadašnjost koja čovjeka želi staviti u okvire i okove, u zamke svojih idola i mitova obilja. Pod vodstvom Duha Isusov učenik korača prema onom novom, drugačijem, budućem.

Isusovo iskustvo pustinje otvara novi horizont: iako je vjernik sklon moliti za izbavljenje iz kušnji, one su ipak pokazatelj istinitosti. Isusova kušnja, naime, s jedne strane pokazuje da je Isus doista najavljeni Sin Božji, da je krštenjem ozbiljno prionuo uz čovjeka a s druge strane da je drugačiji: On u ovaj stari svijet unosi početka novoga koji se nužno sudaraju s postojećim stanjem. Stoga kušnja koju prihvaća Njegov vjernik – vođen istim Duhom – postaje prigoda za traženje Njegovog svjetla da bi rastao u svijesti o svom položaju, slobodi i odgovornosti, postaje prigoda za korak dublje u istinu o Kraljevstvu, o sebi. Objava otajstava Kraljevstva baca novo svjetlo na stvarnost sadašnjeg trenutka. U starozavjetnoj tradiciji jedino pravo i istinito vrijeme bila je potpuno nova budućnost koju su obećavali proroci. Sadašnjost je bila shvaćana kao iščekivanje, period koji teži obećanoj budućnosti. Isusovim dolaskom ispunilo se vrijeme iščekivanja. Nastupio je trenutak u kojem čovjek može dosegnuti istinu, može otkriti svoje sakriveno lice i ugledati zemlju svojih želja. Budućnost je ušla u sadašnjost, u ovo sada, i postala mogućnost koja je nadohvat ruke: dragocjeni biser sada je sasvim blizu! Stoga sada traži zauzimanje stava i odluku; on se ispostavlja urgentnim. Zapravo urgentan je Isus, jer je u njemu prisutna novost Kraljevstva.

S obzirom da nitko ne ide za tim da čini zlo – ali ono ipak nastaje posvuda – očito je da postoje ispravni i neispravni načini da se ide prema dobru. Kušnja je prigoda za zbacivanje maski i privida te za odluku o zauzimanju pravog kursa. Ona je zapravo davanje mogućnosti da počne nešto novo i istinito, da se učini korak bliže harmoniji Kraljevstva u sebi i oko sebe, koju označava Isusovo skladno prebivanje sa zvijerima i zajedništvo s anđelima. Prigoda postojanje staviti u suglasje s novinom koju je donio Isus – postati dijelom Kraljevstva Božjeg! Kršćanstvo je danas često izvrgnuto kritici da se prečesto identificira s poretkom uspostavljenim od moćnika i, umjesto da postane kvasac promjena i posvemašnjeg oslobođenja, ono čak služi konzerviranju postojećeg stanja. Iako se čovjek ne treba obazirati na razna podmetanja i glasine, Isusova nam kušnja postavlja ozbiljno pitanje: dijelimo li zaista između sebe jasne početke novoga svijeta? Jesmo li toliko snažni da se odupiremo logici staroga i u nj unosimo početke novoga svijeta – Kraljevstva Božjega?

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.