Lev 13,1-2.45-46
U svim kulturama svijeta postoji razlikovanje između svetog i profanog, čistog i nečistog. Izrael je ove razlike integrirao u religioznu sferu. Tako dobivamo da su određena bića, stanja ili odnosi prihvatljivi Bogu jer se na prihvatljiv način odražavaju na dobrobit i svetost Izraela kao zajednice. Osim razloga teološke naravi, svrha jest uspostava svekolikog reda kako bi Izrael kao zajednica mogao napredovati na svim područjima. Za razlikovanje svetog i profanog, čistog i nečistog zaduženi su svećenici. Oni moraju voditi brigu o svetosti zajednice poučavajući narod i pazeći na provođenje ovih propisa. Umjesto da ovu službu shvate kao prigodu za stjecanje osobnih probitaka, njome trebaju služiti Gospodinu. Istinskim prosuđivanjem promiču i vlastito dobro kao i dobro svoje obitelji, klana, plemena i naroda.
1 Kor 10,31-11,1
U drugom čitanju pratimo završnicu Pavlove pouke Korinćanima o slobodi savjesti. Život u zajednici zahtijeva da se osobna sloboda, nošena većim znanjem, uspne na još višu razinu. Umjesto proslave vlastitih postignuća, kršćanin je pozvan proslaviti Gospodina. Umjesto traženja vlastite koristi, ako ljubi tražit će korist drugih. Ako ljubi! Mnogo toga čini kršćanski život, no tek ljubav koja traži dobro drugoga pokazuje je li netko dopro do srži Isusova nauka. Pavao, kao onaj koji ih je rodio u Kristu, sigurno se raduje napretku njihove spoznaje i slobode. Ali ne želeći na jeftin način kupovati njihovu naklonost, pred oči im otvoreno stavlja temeljni kriterij kojega treba nasljedovati. Jer je zidao na ispravnom temelju, može za uzor njihovu prosuđivanju i postupanju staviti sebe.
Mk 1,40-45
Gubavac na svoju osobnu inicijativu dolazi k Isusu kao što će Mu na kraju zgode drugi dolaziti odasvud. Činjenica da je pristupio i kleknuo pred Isusom odražava njegovu ogromnu vjeru. Ako hoćeš, možeš me izliječiti… U biblijskom mentalitetu guba nije bolest poput ostalih. Obuhvaća određeni broj kožnih oboljenja koja su smatra Božjom kaznom. Gubavac je morao biti izgnan i od Boga i od ljudi te prepušten sam sebi i svojoj bolesti; bio mu je zabranjen ulazak u Hram jer se smatralo da je bio nečist. Zbog tih okolnosti bolest koja se odražava na fizičkoj dimenziji čovjekovog bića uslijed posvemašnje izolacije još teže je pogađala njegovu nutrinu. Stanje u koje ga je dovodila bolest bilo je krajnje neljudsko.
Gledajući ono što čini gubavac, Isus je ganut. Za razliku od Elizeja koji nije ni izašao iz kuće vidjeti Naamana Sirca, Isus ovog gubava dodiruje. Probija njegovu izolaciju i izvlači ga van. Pri tom prima na sebe njegovu nečistoću, kao što je simbolično najavio svrstavanjem među grešnike prigodom krštenja. Konac Njegova života to će jasno potvrditi: Isus će na kraju stvarno biti izbačen izvan grada i stvarno ubijen na nečistom mjestu. Bog jasno pokazuje na kojoj je strani. On sam pokazuje da je putanja Kraljevstva ne samo hod snage i zdravlja negdje u visini, iznad bijeda kojima će se smilovati izdaleka nego da ulazi u njih, dotiče bijedu i nečist bijednika. Božji Sin svoj život isprepliće s njihovim životima i nečistima. Njegov autoritet biva potvrđen trenutnim ozdravljenjem: odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus gubavcu naređuje da se pokaže svećeniku i prinese žrtvu njima za svjedočanstvo svog ozdravljenja. Bez obzira na zabranu, ozdravljeni gubavac ipak pripovijeda/propovijeda: sama pojava očišćenog od gube, jer do sada boravio „u području smrti“, već je dovoljna za čuđenje i širenje glasa. On sam sigurno nije mogao ne govoriti barem o svom iskustvu susreta s Isusom, doživljaju Njegove snage i svom oslobođenju. O preporodu u religioznom, zdravstvenom i socijalnom pogledu. Ukoliko je guba mogla biti izliječena samo nastupom mesijanskih vremena, svjedočanstvo izliječenog gubavca pred svećenikom bi trebalo biti jasan znak vjerskom vodstvu da su ta vremena počela. Trebaju, prosuđujući znakove izlječenja, zaključiti da je stigao Mesija i tako služiti dobru svoje zajednice. No, nadležni manifestiraju poseban tip sljepoće koja će uroditi odlukom da Isusa treba ubiti.
Oko Isusa u ovim poglavljima evanđelja po Marku povlači se još jedna vrsta sljepoće. Koliko god egzorcizmi i ozdravljenja osvjetljavaju jezgru Isusovog navještaja, toliko mu u isto vrijeme prave i sjenu. Jer oni koji u Njemu vide prije svega čudotvorca, pogrešno Ga shvaćaju. Isusov odgovor ovom dvostrukom procesu jest Njegovo povlačenje u osamu da bi na što je moguće manju mjeru sveo opasnost od krivo utemeljenog entuzijazma mnoštva. Tako nastaje paradoksalna situacija: Isus može očistiti gubu i bivšem gubavcu omogućiti da krene u grad među ljude, ali sada On sam više ne može u grad. Ima moć nad zlodusima, ali nema nad srcima mnoštva, nad čovjekovim duhom da bi ga upravio ispravnom pristupu onome što On jest i što čini. Sada, na kraju prvog poglavlja, imamo očitu diferencijaciju: dok jedni traže Isusa a On im se ne odaziva i odlazi drugamo, neki ipak dospijevaju k Njemu. Ovdje nailazimo na začetak važnog motiva iskrenosti/dvostrukosti srca koji će svoj puni razvoj dobiti tijekom slijedećih etapa Evanđelja (prije svega u ponašanju Isusovih neprijatelja s jedne, i učenika s druge strane) te će u znatnoj mjeri utjecati na Isusov hod među ljudima. Na koncu uspjet će ga prepoznati pogani a ostat će nedostupan mnogima koji su se smatrali prvacima vjere. Dublje u istinu ulaze oni koji su istinski prosuđivali, koje joj nisu pretpostavili „veće vrijednosti“.