Pnz 18,15-20 

Knjiga Ponovljenog Zakona, iz koje čitamo prvo čitanje, ne odnosi se samo na zakone i odredbe. Obuhvaća još više: pouku i pripovijedanje prošlosti, njezino tumačenje, pobudne govore i blagoslove novom naraštaju koji ima ući u Obećanu zemlju. Treba poslužiti novim pokoljenjima, koja će u nju ući i započeti život, da upoznaju srž prošlih događaja i riječ Boga Saveznika kako bi mogli s odvažnošću, pouzdanjem i vjernošću ići naprijed u budućnost. U tom smislu Knjiga Ponovljenog Zakona može se shvatiti kao utemeljujući dokument nove izraelske zajednice. Posebice je u njoj prisutna problematika prenošenja vjere s jednog naraštaja na drugi. Kao što je sav narod na Horebu čuo riječi Deset zapovijedi Božjih a ostale Božje zakone i uredbe im je Mojsije prepričavao i tumačio, tako pred svojim odlaskom najavljuje pojavu novog proroka koji će nastaviti poslanje prenošenja riječi Božje. S obzirom da će se ovo događati u dimenziji protjecanja vremena, očito je kako će življenje tradicionalnih vrijednosti zahtijevati više od doslovnog učenja i obdržavanja zapovijedi. Radi se potrebi promatranja dubokog smisla pojedinih zakona s jedne te povijesti s druge strane kako bi je Izrael mogao iznutra mijenjati i oplemenjivati.

1Kor 7,32-35

Pri razmatranju drugog čitanja treba imati na umu kako Pavao u ovim uputama ne izlaže cjelovitu teologiju ženidbe i celibata, nego odgovara na postavljena mu praktična pitanja. Njegovo se izlaganje ponajprije sastoji u opisivanju egzistencije oženjenih i neoženjenih u terminima njihove brige/zabrinutosti. On bi htio da Korinćani budu bezbrižni tj. slobodni od negativnog vida zabrinutosti. S obzirom da je poziv sviju – i neženjenih i oženjenih – ugađanje Gospodinu, Apostol zapravo nastoji Korinćane osloboditi straha da bi ženidba mogla biti pogrešan ili ne-priličan izbor. Važno je uočiti raznolikost stupnja autoriteta kojega u ovom poglavlju Poslanice pridaje pojedinoj od svojih tvrdnji: kao zapovijed Gospodnju navodi samo zabranu rastave muža od žene; u svojstvu pastira zapovijeda kada se radi o ustrajanju u mješovitoj ženidbi zbog posvećenja tj. spašavanja supružnika a o djevicama i udovicama nema zapovijedi nego samo svoj savjet. Ovaj Pavlov naputak, dakle, treba promatrati u svojstvu osobnog mišljenja kao kredibilnog pastira Crkve koje on sâm razlikuje od Božjeg pravorijeka, iako sebi pridržava određeni stupanj nadahnutosti.

Mk 1,21-28

Isus u pratnji svojih učenika stiže u Kafarnaum, njegovo novo prebivalište. Evanđelist Marko prilogom odmah kao dominantnu karakteristiku Isusovog djelovanja ističe hitrost. Njegova nazočnost je poput eksplozije Kraljevstva u galilejskoj svakodnevici. Smjesta je zauzeo poziciju s koje pismoznanci poučavaju i tumače. Ne smatrajući važnim izvijestiti o sadržaju prvog Isusovog govora, evanđelist dvjema rečenicama opisuje iznenađenje i zanos kojeg je pobudio: odražavao je posebnu vlast, autoritet koja Ga je činila drugačijim od njihovih pismoznanaca. Nečisti duh blizinu neizrecivo čistog, svetog Boga osjeća kao prijetnju. Izgovarajući Isusovo puno građansko ime, Isus Nazarećanin, i njegov identitet, Svetac Božji, demon želi steći kontrolu nad njim. No, Isus je došao uništiti sve ono što uništava čovjeka, razbiti sve ono što u njemu diže prepreke ljubavi. Silinu Kraljevstva prisutnog u Njemu ništa ne može sputati! Ponovno, kao i prigodom poziva prvih učenika, dolazi do izražaja snaga njegove riječi. Učinak je trenutan: nečisti duh mora otići iako neće propustiti pokazati svoju silu. Što li je ovo? Čuđenje nije usmjereno u prvom redu na egzorcizam nego počinju izvoditi zaključke o Isusovoj nauci-riječi. Sada se ostvaruje Njegov navještaj: približilo se Kraljevstvo Božje jer ono sada preko Njegove riječi ostvaruje svoju oslobodilačku snagu.

Tko zna koliko puta je opsjednuti prisustvovao čitanju Božje riječi i nikada do sada nije se uznemirio. Isusova riječ oslobađa čovjeka od njemu nevidljivih kočnica. Ono što je Isus započeo u pustinji sukobom sa Sotonom, sada se nastavlja: socio-religiozni sistem koji ne izbacuje demone nego im dopušta da zarobljuju čovjeka sada je doveden u pitanje! Prvi Isusov zahvat svojim programatskim karakterom jasno daje do znanja u kojem pravcu će ići Njegovo djelovanje. Ustremljivanje na demona otkriva da će ići za oslobođenjem onih koje on tlači te za promjenom sistema koji demonu omogućuje mirnu egzistenciju posvuda pa i u kući Božjoj. Vjerski vođe, shvaćajući da Isus dovodi u pitanje njihovo djelovanje, kasnije će Ga optužiti da pomoću Beelzebula izgoni đavle – imputirat će mu da je Sotonin agens. Zamjena teza! Izgon đavla znači da je zaista došlo kraljevstvo Božje i da Knez ovoga svijeta mora odstupiti – i u duši koja mu se otvori, ali i na svim razinama društvenog, političkog, ekonomskog života na kojima je čovjek zarobljen. U kojima je potčinjen u toj mjeri da ne može gospodariti zemljom kako mu je Bog u Stvaranju namijenio nego kao siromašni Lazar čeka mrvice s bogataševa stola! Svugdje gdje ga je Knez ovoga svijeta raščovječio…

Čuđenje Isusovih slušatelja najprikladnija je reakcija na ono što su čuli i vidjeli, na novi život kojeg riječ Božja daje. Svaka crta Evanđelja nosi dah novine jer Bog je Bog živi, uvijek Novi! Nedostatak novine znak je duhovne deformacije. Prava duhovnost uvijek je kontakt s Novim, jer On je onaj koji je uvijek Drugačiji. On je uvijek Novi u našem životu i od našeg mrtvog, u ropstvo potopljenog, život čini živim!