Jn 3,1-5.10  

Knjiga o Joni, čiji odlomak pratimo u prvom čitanju, mala je satirična novela koja daje negativnu karakterizaciju znatnog dijela Izabranog naroda jer je trebao biti u službi pronošenja riječi Božje svim narodima svijeta, no tome su se na različite načine opirali. Jona, ovdje u krupni plan izvučeni predstavnik takvog mentaliteta, prvi puta nije poslušao Božji poziv i počeo je bježati. Sada mu po drugi puta Gospodin daje poslanje. Treba poći među grešne Ninivljane, upozoriti na predstojeći Božji sud i pozvati ih na obraćenje. Ovoga puta Jona, vidjevši da mu Gospodin ne dozvoljava uzmaka, kreće prema velikoj Ninivi, hiperbolično predstavljenoj u veličini od tri dana hoda. Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena. Iako najkraći – i k tomu još nevoljko izgovoren proročki govor (što je razvidno iz nastavka) – polučuje neočekivani uspjeh! Ostavljajući po strani daljnje razračunavanje između Boga i Jone, naš odlomak ohrabrenje je onomu tko se sprema na poslanje: čak i nemotiviran prorok koji izgovara minimalnu poruku, jer je praćen Gospodnjim blagoslovom, polučit će ogromne efekte u velegradu. Samo treba krenuti. Samo treba pronaći onoga tko shvaća trenutak u kojemu živi i proživljava urgentnost Božjeg poziva na obraćenje!

1Kor 7,29-31

U drugom čitanju slušamo dio Pavlovog opsežnog odgovora na pitanje Korinćana: je li grijeh ući u brak? Pavao daje preporuke kojima nipošto ne kani obezvrijediti brak, želi preporučiti celibat a cjelokupnu problematiku stavlja u perspektivu eshatološke napetosti koju je sam proživljavao – prolazi obličje ovoga svijeta! U takvom eshatološkom okviru njegovi čitatelji trebaju promatrati svoju sadašnju egzistenciju, svijet i odnose u njemu kako prolaze. Uvjeren je kako će oženjeni teže proživljavati završnu krizu koja ima pogoditi svijet, u skladu sa židovskim učenjima. No, svršetak povijesti nije samo razaranje postojećega nego i nastup eshatološke punine u svjetlu koje  stvarnosti dosadašnjeg svijeta ulaze u veliku promjenu. Stoga bračni život, kao sliku ukupne egzistencije, treba živjeti u svijesti o kontradikciji između „biti u ovom svijetu“ i „biti u Kristu“: oni koji imaju žene neka žive kao da ih nemaju. Umjesto apsolutiziranja dosadašnjeg poretka vrijednosti, sve treba promatrati u svjetlu budućega, Božjeg svijeta.

Mk 1,14-20

Svakidašnjica je, po Isusovu postupku, sasvim prikladno mjesto za nastup Kraljevstva! Petru i Andriji, Jakovu i Ivanu, vještima u svom zanatu Isus obećava da će ih učiniti ribarima ljudi. Bavit će se istim zanatom, ali od sada sa drugačijim horizontima. Tko želi Kraljevstvo, njegova budućnost ne može biti produženje prošlosti. Ostaviše mreže – to je pokret kojim se prihvaća Isusova ponuda: ne ovisiti više od prošlosti nego od budućnosti! Baština Isusovog učenika se ne sastoji od onog što je bio i imao u prošlosti nego od onoga što može postati.

Mnogi ljudi su prerano stari i umorni ne zbog svoje prošlosti nego zbog budućnosti koja im je, iz najrazličitijih razloga, unaprijed opustošena i razočaravajuća, unaprijed bez perspektive. Isus je svojim učenicima omogućio ulaz u budućnost u kojoj će moći pronaći sebe kakvima se nikad prije nisu vidjeli. Još nisu imali iskustvo novog zanata ribarenja ljudi. Zato je Isus mogao – možda i morao! – izabrati neuke, neakademske građane. Trebao je čovjeka koji je neiskusan i spreman za nova iskustva, a ne iskusnog koji se ne može odvojiti od prošlosti i krenuti u novo. Svatko na svom svakidašnjem mjestu može u svoj okoliš dovesti Kraljevstvo: u čamcu, uredu, kuhinji, tvornici, za volanom. Svatko može napustiti staru obalu prošlosti i krenuti na Isusovo hajdete za mnom! Sve može naizgled ostati isto, jer hod počinje i odvija se unutra. Hod za Isusom je hod u sebi samom, napuštanje starog, preokret i otvaranje novoga horizonta. Ništa više ne može ostati na starom mjestu. Dug je to hod, često naizgled bez ravnoteže jer se uvijek nešto mijenja. Nikad do konačnog rasporeda stvari. Kako bi čovjek mogao i stići do nečeg stabilnog, nepomičnog kad je Učitelj u Evanđelju po Marku neprestano u hodu, stalno u njemu izlazi, hodi i zove drugamo? On stalno izlazi, stalno je u hodu; učenik je u opasnosti ostati u svom danas koje će sutra već biti jučer – postat će prošlost. A Učitelj kroči u budućnost. Isus, stoga, daje svoj mir samo onima koji su spremni izgubiti svoj vlastiti, koji su spremni radi Njega ostaviti svoj život, tj. prošlost, da bi od Njega primili novi. Zato se sa Isusom može biti samo neiskusan. To je znak da učenik zaista od Njega prima novi život.

Naprama Isusovom ispunilo se vrijeme i onome što se traži od njegovih učenika, današnji učenici često stoje kao nostalgični pesimisti, skloniji podsjećati se na mitove iz prošlosti nego otvoriti se novom Sutra koje donose prvine Kraljevstva. Posrijedi je često izbjegavanje „igre“, tj izazova kojega za sobom povlači obraćenje novini Duha. No, za razliku od ostatka svijeta, kršćanin je svakako u „igri“, htio ili ne. Da li zbog nemara, lijenosti, straha ili tko zna čega drugog, češće se okreće prema noći; traži izgovore na njezin račun i uporno ne želi prihvatiti da je prošla. Profinjenom (podsvjesnom?) lukavošću govori više o njoj da ne bi zasukao rukave i prionuo poslu koji novi dan donosi sa sobom. A ipak je, za razliku od ostatka svijeta, informiran da noć poodmače, dan se približi! Tako, izbjegavajući „igru“, već u startu postaje njezinom žrtvom, jer ostaje prikraćen za novinu dana.