1Sam 3,3b-10.19 

Samuel, služeći ostarjelom i obnevidjelom svećeniku Eliju, čuva Kovčeg Gospodnji. Iako onemoćao, Eli iz opisa razaznaje da Samuela zove sâm Gospodin. Samuel je još uvijek na počecima hoda s Bogom. Ne uspijeva razaznati o čemu se radi – da mu se obraća Gospodin! On je sada neznatan dječačić u službi starog sistema bogoštovlja i vođenja naroda. No, upravo na njega računa Gospodin i s njim će započeti preokret. Prestat će vrijeme kada je Gospodin izrijetka govorio ljudima. Uz to, Samuel će proglasiti sud nad Elijevim domom jer njegovi članovi nisu hodili putem Gospodnjim a on ih više nije mogao kontrolirati. Samuel će kasnije postati protagonist prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg je vodio s ekvilibrijem i autoritetom, spasivši Izrael od političkog rasula i religiozne krize. Gospodin je prisutan i djelatan, ali zove ljude preko ljudi. Poziva i postavlja jedne u službu drugima: Samuel je služio Eliju, da bi Eli poslužio Samuelu pri prihvaćanju Božjeg poziva a Samuel će kasnije služiti cijelom narodu. 

1Kor 6,13c-15a.17-20

U drugom čitanju pratimo Pavlovo obraćanje Korinćanima. Apostol se obraća njihovom površnom shvaćanju slobode. Korigira krivo uvjerenje da sloboda koju krštenik uživa u Kristu omogućuje neobaziranje na stvarnosti ovoga života i proizvoljno udovoljavanje svim željama. Jela jesu određena za trbuh i trbuh za jela, ali ovo određenje ne predstavlja vrijednost kojoj treba žrtvovati osobnu slobodu – neću da mnome išta vlada! U pitanju bludnosti, stvar je još specifičnija. Tijelo nije određeno za bludnost. Štoviše, ono je ne samo određeno nego krštenjem i sjedinjeno s Kristom. S obzirom da je seksualni čin po svojoj prirodi čin sjedinjenja i prožimanja, krštenik koji bludniči u grijeh ne ulazi samo na tjelesnoj nego na specifično osobnoj duhovnoj razini. Kida, sebe odvaja iz sjedinjenosti s Kristom da bi ušao u ono što mu je oprečno. Umjesto da u njemu kao u hramu odzvanjaju nadahnuća Duha Svetoga, u sebe pušta protivna i poprima suprotno usmjerenje. Naravno, i grijeh bludnosti jest oprostiv, no Pavao ne propušta istaknuti njegovu unutarnju strukturu poradi koje je specifičan u odnosu na druge vrste povreda ljubavi Kristove. Bog i preko sv. Pavla, preko ljudi govori ljudima privlačeći ih u sjedinjenje sa sobom.

Iv 1,35-42

Krstiteljev ponovljeni uzvik Evo Jaganjca Božjega! uokviruje njegovu viziju silaska Duha Svetoga na Isusa i Božansko svjedočanstvo o njegovu identitetu. Opreznom Ivanu koji je do sada svojom theologia negativa čuvao Isusov identitet od predrasuda,  biva objavljeno da će Isusovo krštenje biti ne vodom kao njegovo, nego – Duhom Svetim! Ovime naznačava budući odnos između Jaganjca i Duha: kad Jaganjac bude predan i proslavljen u uzdignuću na križ, postat će izvorom Duha. Duh Sveti bit će darovan nakon što se u potpunosti ostvari Jaganjčeva žrtva. Na njegov povik za Isusom polaze Andrija i još jedan učenik. U početku ljudskog hoda za Isusom jest svjedočanstvo Ivana Krstitelja. Njegovo svjedočenje za svjetlo (usp. 1,6-8) pokreće lanac susreta kojim se oko Isusa okuplja Crkva. Svatko k Isusu dolazi zahvaljujući svjedočenju drugog čovjeka, od drugoga primljen u zajednicu Isusovih vjernika i od drugoga poučavan.

Isus uzima inicijativu i pita ih što tražite? Umjesto da govori o sebi i svojoj poruci, daje riječ sugovornicima; spreman je uključiti se u njihovo traženje. Prva čovjekova kvaliteta pred njim jest – tražiti! On koji je Riječ doziva njihovu riječ, njihovo pitanje. Čovjek je po svojoj naravi pitanje, traganje i otvorenost prema beskonačnom (S. Fausti). Učitelju, gdje stanuješ/prebivaš? Učenici su krenuli za Isusom, ali su u svojim očekivanjima ograničeni – u Isusu vide „samo“ rabbi-ja. Progovaraju iz onog što jesu – čovjek ne može drugačije. Ne ne slute da od Isusa trebaju očekivati više. Ne slute da ne traže oni, nego Otac nebeski traži njih, privlači ih. Pod glagolom prebivati vjerojatno su mislili samo na adresu stanovanja. Međutim, susret s Isusom otvorit će im postupno ulaženje u svu dubinu njegovog značenja. Vidjeli smo da Duh ostaje tj. prebiva na Isusu, a prebivanje će označavati odnos u smislu zajedništva, prijateljske bliskosti i pozicioniranosti u odnosu na druge osobe, sve do govora o tome da Isus prebiva u Ocu i Otac u njemu te vjernikovog prebivanja u Isusu i Isusovog u njemu.

Dvojica učenika počinju slijediti Isusa tj. postaju njegovi učenici. Napustili su dojučerašnji status učenika Ivana Krstitelja i prešli k Isusu. Ulaze u područje Isusovog prebivanja. Susret s Isusom bio je autentičan – prebivali su s Onim koji prebiva s Ocem! Našli smo Mesiju! Oduševljenje kojim kreću saopćiti svoje iskustvo najbližima govori da su našli što su tražili, iako su sada tek na početku traženja i nalaženja. Veliko otkriće dvojica dijele, obznanjuju najbližima. Kada je srce puno, ono dijeli radost i blago! Andrija već u osvit sutrašnjeg dana žurno ide tražiti svoga brata Šimuna i dovodi ga Isusu koji mu daje ime Kefa, aramejski stijena tj. Petar. Gospodin privlači ljude k sebi. Svi će biti učenici Božji! U područje Sinovljeg prebivanja, prema onome biti jedno. Da svi budu jedno. A sve preko ljudi – Riječi tijelom postale, Ivana, Andrije…  Veoma razložno, liturgijska čitanja nam na početku vremena kroz godinu predlažu ovaj leitmotiv kao ključ za predstojeći hod kroz Evanđelje po Marku i iščitavanje njegovih obilnih naglasaka na temu učeništva.