Sir 24,1-2.8-12 

Kao i u klasičnim mudrosnim knjigama Staroga zavjeta, tako i u Sirahovoj knjizi na scenu stupa uosobljena Mudrost Božja. Dok je Knjiga Postanka opisivala kako prije Stvaranja zemlja bijaše pusta i prazna, ovdje je prije prve Božje riječi u krupnom planu Mudrost koja se proslavlja usred nebeskog zbora.

Njezine riječi odjekuju podjednako na nebeskoj i zemaljskoj razini. Osim što doživljava nebesku proslavu, Mudrost obuhvaća svu širinu zemaljskih prostora. Iako u svojoj vlasti drži sva prostranstva, ipak u njima nije našla svoj počinak. Gdje može svoj stan pronaći ona koju Stari zavjet odlikuje gotovo svim obilježjima tipičnim za samog Stvoritelja? Gospodin je odlučuje nastaniti u Izabranom narodu. To se dogodilo i darom saveza koje je Gospodin sklapao s praocima Izraela i darom Njegove riječi koja je njihovim potomcima osvjetljavala putove na razmeđima postojanja kako bi svoj život uvijek gradili na čvrstoj stijeni. Držeći Njegov savez i surađujući u projektu ozdravljenja svijeta, Izraelci će svim plemenima zemlje očitovati blagoslov kojeg im je Gospodin namijenio.

Ef 1,3-6.15-18

Po mnogima ovaj hvalospjev na početku Poslanice Efežanima pripada među najljepše tekstove Svetoga pisma. Sročen u jednom dahu, na izvornom grčkom zvuči kao samo jedna rečenica, ali literarnom umješnošću – ukrašen ponavljanjima ključnih riječi, kruženjem i usponom glavne misli koja se neprestano razvija i iznosi bogatstvo objave Božjih misli – od čitatelja želi učiniti onoga koji razmatra i dopušta da ga dinamika ovih riječi ponese u visine, ka Gospodinu. Sve počinje od Njega – On je neizrecivo blagoslovljeni u vjekove. Amen! No, upravo tu svoju neotuđivu i nedohvatljivu kvalitetu pruža čovjeku, ovjenčava ga njome. Zahvaća ga prije početka vremena izabranjem za svetost, u ljubavi odvaja za posinstvo – za sebe – po Isusu Kristu. Plod je to Njegove milosti kojom je zamilovao ljudski rod. Zbog svega toga zahvala koju Pavao diže Bogu napregnuta je u naporu pronaći riječi koje bi bile odgovor na bogatstvo slave otvoreno Njegovim pozivom. I Duh mudrosti i prosvjetljenje očiju srca darovi su potrebni za prepoznavanje ovog bogatstva. Tko duhom i srcem u nj uroni, ulazi u ono blaženstvo zbog kojeg Apostol kaže da ne prestaje zahvaljivati – poradi Njega, poradi njih.

Iv 1,1-18

Proslov Evanđelja po Ivanu, jer spominje Logos, Riječ, započinje stavljanjem naglaska na uho a završava spominjanjem Onoga koga oči ne mogu vidjeti. Dakle, putem Riječi, koja je i svjetlo i život, objavljuje se do sada nečuveni i nevidljivi Bog. Sve što slijedi kasnije tijekom Evanđelja po Ivanu u svojoj biti jest razrada i pokazivanje što znače riječi Proslova. On je stoga poput uvertire u kojoj se najavljuju motivi neke simfonije koja ima započeti. Iako je pred sobom imao starozavjetni pojam Mudrosti, Ivan se odlučio Božji silazak i ulazak u ljudsku stvarnost izraziti pojmom Logos, Riječ jer mu ona otvara mogućnost izreći još nešto. Riječ pretpostavlja nekog koji govori i time se izriče, daruje se. Onaj tko sluša, prihvaća tu riječ i pohranjuje je unutar sebe, analizira, iz nje upija mudrost i hrani se njome. Riječ pretpostavlja dvije osobe koje ulaze u međusobni odnos, dijalog. Kada kaže da je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama, Evanđelje želi reći da in principio, u počelu naše stvarnosti nije neka slijepa nužnost ili čisti slučaj, nego jest Riječ, ona kojom se Bog izriče i daruje čovjeku.

Riječ, po kojoj sve postade, u stvorenja utiskuje pečat različitosti i sposobnosti za odnos, za slušanje i odgovaranje, za prihvaćanje i odgovornost, za inteligenciju i slobodu. To je potrebno da bi čovjek kao stvorenje mogao postati Božji sugovornik, da bi mogao zaživjeti pred Bogom i ići prema punini života. Stvorenje je od Riječi primilo u sebe život u kojem nema smrtonosna otrova tako da nam ovdje odzvanja refren iz Stvaranja: i vidje Bog da je dobro! Dakle, dvojbu između života i smrti, dobra i zla stvorenje nije primilo tijekom Stvaranja. U nju će doći tek kad u ruke uzme svoju slobodu: slušati Riječ ili ne?

Riječ koja je in principio jednaka Bogu, time što postade tijelom uzima na sebe narav stvorenja; iz vječnosti ulazi u vrijeme. Od sada se slava Božja može očitovati u Isusovom mesu jer se njime u biblijskom mentalitetu označava vidljivi, opipljivi i propadljivi aspekt ljudske osobe. Mi želimo biti kao Bog, onako kako Ga mi zamišljamo. Jako nam je teško zamisliti Boga koji želi biti kao mi (…) Bog je posve drugačiji, drugačiji i od našeg poimanja drugačijeg – toliko drugačiji da želi postati kao mi (S. Fausti)! I u starozavjetnom silasku Mudrosti u Izraelov šator i u novozavjetnom utjelovljenju Logosa na djelu je – ljubav! Naime, koliko je jača, ljubav tim više želi postati slična onom kojeg ljubi, želi mu se darovati. Bog je ljubav i želi se sjediniti s čovjekom! Bez obzira što to znači postati slab, ranjiv, patiti i umirati. Jedan od originalnih doprinosa Ivanove teologije bit će pokazati kako se slava Božja očituje u Isusovoj patnji i umiranju i to upravo u njihovu vrhuncu. To je zenit Božjeg darivanja čovjeku i stoga trenutak proslave i sjaja – trenutak kada svjetlo Njegove ljubavi svijetli unatoč svemu i ništa je od čovjeka ne može odijeliti. Zato već sada, slaveći božićno otajstvo, liturgija u svjetla jaslica unosi sjaj svjetla koje u tami svijetli da ga razmatramo i njime osvijetlimo novu crkvenu i građansku godinu koju smo započeli! Neka je svima sretna i blagoslovljena!