Ulaziti u tajnu Božića znači započeti svoje preporođenje u Isusovom svjetlu.

O svjetlu nam je rečeno ponajprije da je ono život svemu što postade (Iv 1,3-4). Potom, da svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze (1,5). Znamo zašto: jer i najmanji plamičak razbija bezdan tame – ni najveća tama ne može pobijediti onu najmanju mrvicu svjetla, što na najljepši način pokazuje zvjezdano nebo. Svjetlo zato nezaustavljivo ide naprijed, ulazi u svaki procjep i ispunjava svaki prostor koji mu je otvoren: prosvjetljuje svakog čovjeka (1,9).

Kao onda kad je Petar na gori, vidjevši čudesno umnožen kruh i čuvši tvrde riječi o Isusovom tijelu koje će postati kruh života, jednako zbunjen i zapleten kao i ostali, ipak rekao: Gospodine, kome drugome da idemo…ti imaš riječi života vječnoga. Ili, kad je nakon trostruke zataje čuo pijetla i gorko zaplakao, i onda je svjetlo u tami svijetlilo. To ga je i boljelo, osjetio je svoju bijedu jer radi straha okrenuo je leđa svjetlu i zapadao sve više u tamu…

Primiti Isusa, Riječ Božju, i Njegovo svjetlo vodi tome da postanemo djeca Božja (1,12b). Da Božić ne bude samo njegovo rođenje među ljudima nego i naše u Bogu. Zar nismo već sad djeca Božja, upitat će netko?

Postoje dvije vrste sinova. Jedna vrsta svoju kuću upotrebljava uzimajući sve što mu kuća pruža i što može uzeti, ali ne osjeća da treba dati nešto zauzvrat. Ne osjeća ništa prema domu koji se trudi pripremiti ga za život. Očev napor doslovce ne vidi i ne cijeni nego samo uzima plodove njegova truda. Kad ode iz kuće, ne želi s njoj imati dublji kontakt. Njegov dom je za njega završio svoju ulogu i on ne osjeća ni zahvalnost a kamoli neku vrstu duga ili obveze prema njemu. Otac mu pruža sve iz ljubavi, sin sve pruženo uzima, ali ljubav ne želi vidjeti a kamoli na nju odgovoriti.

S druge strane, postoji sin koji vidi što otac čini za njega. Koristi svaku priliku i način da mu bude zahvalan. Oduševljen, iznutra ispunjen privrženošću prema očevom liku (jer ljubav koju se upija uvijek privlači ljubljenom) takav sin na neki način želi biti onako dobar čovjek poput oca. Iz godine u godinu on je sve bliži ocu jer mu godi očeva ljubav, sve više se poznaju i njihovo zajedništvo je sve dublje. Čak i kad ode iz kuće, on je u njoj prisutan snagom osobne povezanosti i žive komunikacije.

Iako oba kad odrastu odlaze od kuće, sin je u prvom slučaju sve dalji i dalji od oca, dok je u drugom slučaju ocu sve bliži jer mu životno sazrijevanje omogućuje sve bolje razumjeti oca i ono što je činio za  njega.

Oni koji komuniciraju postaju slični jer i pronalaze i još vremenom „stvaraju“ ono što im je zajedničko (communio). Koji se ljube, sve su bliži i sve sličniji.

Tako će komunikacija s nebeskim Ocem na čovjeku ostavljati Očev trag. U Svetom pismu sin je uvijek onaj koji se ponaša kao otac, nalikuje mu, čini njegova djela. Sin Božji je onaj koji sliči Bogu u mislima, u osjećajima, u datom kruhu, u opraštanjima koja nikad ne broji… To je zapravo jedan put koji nikad ne završava. Tumači ga jedna mala rječca kojom obiluju Evanđelja.

To je mala riječ – kao! Riječ koja ne živi sama nego pokazuje iznad sebe: budite savršeni kao Otac, budite milosrdni kao Otac, ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio… Kao Krist, kao Otac, kao nebo… Otvoren je najširi horizont, put bez kraja…

Dijete si Božje ako u drugima podižeš izvore života, kada u njima užižeš svjetlo i toplinu, rađaš mir, budiš nadu… Da, i to je moguće jer Riječ-Logos je oduvijek, on je u svakom od nas jer bez Njega ne postade ništa, u Njemu je život koji je naše svjetlo. Svjetlo svijetli u tami…

O, kako volimo ovih božićnih dana igru svjetla i tame, topline i hladnoće jer znamo da nakon što osjetimo, prolazimo kroz tamu i hladnoću, uskoro ćemo ući u svijetlu prostoriju obiteljskog zajedništva, gdje obitava toplina milih i dragih!

Voljeti svjetlo, ne samo za čas u njemu se naslađivati (Iv 5,35), nego voljeti i upijati ga! Sve dok u mojoj unutarnjoj tami ne zasvijetli. Toliko zasvijetli i toliko zagrije da kad vidim da život negdje tamni i hladi da se neću bojati hladnoće i tame i pružiti ruku, toliko da ću ga imati čime obasjati i zagrijati. Zagrliti.

Ako to budem mogao, onda ću doživjeti svoj Božić. Da, postoji samo moj Božić, moj susret sa svjetlom, uranjanje u to svjetlo. Moje rođenje za Svjetlo i za sve one koji mu pripadaju i tek trebaju pripasti.

I kad vidim one koji Boga niti odbijaju, ali Ga ni ne prihvaćaju nego ostaju stajati nasred puta, znat ću da žele. I oni traže, ali ih plaši teret dijaloga s Bogom, plaši ih pružanje ruke i doticanje tame i hladnoće. Plaši ih da neće izgubiti sebe jer u dom njihove duše sad trebaju pustiti Drugoga, treba ući – Svjetlo.

Kao da samog sebe uopće i mogu imati ako se ne posjeduju u svjetlu. Što čovjek od sebe posjeduje ako ne smije izići na svjetlo, ako Svjetlo od Svjetla ne smije pustiti u sebe? Što ostaje od čovjeka ako mu oduzmeš svjetlo? Ipak, ima ih koji bježe od Božića i od svjetla.

Kad bismo imali dovoljno svjetla da ih lijepo gledamo, da im prilazimo kao svojima, kao Isus, kao Otac.

Da nam se dogodi Božić.