2Sam 7.1-5.8b-12,14a.16 

Prvo čitanje u krupni plan stavlja centralni moment Davidovog hoda vjere. Bog ne gleda kao što gleda čovjek – čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu. Gospodin je svoga slugu Davida tražio po svom srcu i gledajući u njegovo srce. Od toga dana Davida obuze duh Gospodnji. Svečano se obvezao utvrditi njegovo prijestolje tj. dinastiju zauvijek. Riječi proroka Natana otkrivaju da je Gospodin ovim izborom učinio Davida slugom u projektu na širem planu povijesti spasenja. Time započinje nova etapa Izraelove monarhije koja će uz Stvaranje, patrijarhe, Izlazak, ulazak u Obećanu zemlju itd. ući u Izraelov Credo. David će dovršiti ispunjenje obećanja o zemlji Obećanoj patrijarsima. Iako i slab i grešan, hodeći s Gospodinom mijenjat će lice zemlje te s njim dotadašnja sveta povijest dosiže svoj vrhunac.

Rim 16,25-27

Današnje drugo čitanje – koje u antičkom pismu predstavlja uobičajene završne blagoslove – poput jeke preuzima uvodne motive Poslanice Rimljanima. Evanđelje ima snagu učvrstiti Rimljane kako bi dostigli poslušnost vjere. Naime, Pavao je tijekom Poslanice detaljno i sa više aspekata izložio Evanđelje koje je snaga na spasenje svakomu – i Židovu i Grku (tj. onima koji u kršćanstvo pristupaju iz poganstva). Ostaje otvorenim pitanje: tko će svoje biće izručiti djelovanju ove snage? Tko će uz nju prionuti poslušnošću vjere? Apostol ne dvoji da će – poradi veličanstva djela koja je Gospodin Evanđeljem izveo – takvih sigurno biti. Iako u životu nije uvijek sasvim očevidno, na pozornici povijesti postoje samo dva presudna subjekta: Jedini Mudri i čovjek koji prihvaća Njegovu inicijativu, ma koliko mali i neznatan bio. Hvala koju Apostol uzdiže Bogu podrazumijeva da će se On stalno proslavljati po svojim vjernima.

Lk 1,26-38

Očita je podudarnost navještaja Zahariji o Ivanovu rođenju i Mariji o Isusovom. Ako je čudesno Krstiteljevo začeće trebalo ispuniti čežnju dvoje pravednika za potomstvom i biti znak da su pred Bogom blagoslovljeni, Isusovo začeće je još čudesnije i nadilazi sva ljudska očekivanja. Ivan je začet po ljudima i priprema ljude za Božji dolazak, Isus će biti začet po Duhu Svetom i Njegovo rođenje predstavlja pohod samog Boga Njegovu narodu. Za razliku od ukazanja Zahariji u Hramu, koji je znak Saveza i mjesto stalne Božje prisutnosti, Mariji anđeo Gabrijel dolazi u Galileju – u prezreni dio Izraela i još k tome u posve anonimno mjesto Nazaret. Bog je slobodan u svom ponašanju i postupa po logici koju čovjek ne uspijeva pratiti. Anđeo u pozdravu za Mariju kaže da je ona milosti puna: za razliku od Zaharije i Elizabete koji su pravednici jer su vršili riječ Božju, Marija je pod nezasluženom Božjom milošću. Zaharija i Elizabeta su – uvjetno govoreći – ljudsko a Marija je Božje djelo! Nije čudo da se zbunila na ovaj pozdrav: nigdje u Starom zavjetu ne postoji takav izraz. Pretražuje po memoriji vjere i ne nalazi uporište za ovakvo oslovljavanje. U punom smislu riječi biti milosti puna znači da je Bog ispunja svojim životom, posuda njezine egzistencije je ispunjena Bogom (E.M. Ronchi). A Bog ne može dati ništa manje od sebe (G. Ruysbroek).

Tijekom ovog razgovora, kao tijekom rijetko kojeg drugog, riječi nisu okljaštrene, manipulirane nego slobodno dišu jer konačno prenose punu istinu: koliko god se činio nevjerojatnim Gabrijelov pozdrav, iza njega stoji Bog i zato je istinit. Isto tako susret će biti zaključen Marijinim neka mi bude po riječi tvojoj koji je također istinit. Konačno u povijesti spasenja na Božju ponudu dolazi do kraja predan odgovor – sada je moguć novi i savršen Savez (L. Giani). Anđeo Mariji kaže: ne boj se! Točno 365 puta u Bibliji odzvanja ovaj poziv raznim osobama, kao da čovjeku želi biti svakodnevno ohrabrenje za život. Marija se ne treba bojati jer, anđeo pojašnjava, zadobila je milost od Boga. Ta milost najuže je povezana sa začećem i rođenjem sina kojemu treba dati ime Isus. Evocirajući starozavjetna obećanja, Gabrijel novorođenče predstavlja nasljednikom Davidova prijestolja, obećanim Mesijom čije kraljevstvo neće imati kraja i Sinom Svevišnjega.

Ovime je Mariji u osnovnim crtama pojašnjen projekt kojeg Bog stavlja pred nju. Djelomice je znala o čemu se radi jer Izrael je stoljećima živio u iščekivanju ostvarenja ovoga obećanja. I Marijino pokoljenje kao i tolika prije njega, rađalo se i živjelo u toj nadi, čekajući taj dan. Ona je biće čije nade ne ostaju općenite, u zraku – one, kao i anđelov pozdrav, u njoj trebaju zaživjeti, utjeloviti se. Ona je, stoga, biće teško pojmljivog stupnja konkretizacije: tolika nadanja i vjerovanja uviru i utjelovljuju se u njezinu životu. U njoj su se ukrstili prošlost i budućnost, vrijeme i vječnost, ljudsko i božansko. U tom svjetlu novim sjajem sjaji čistoća Marijina srca – ona postaje modelom svakom učeniku jer je učenica raspoloživa za Božji novum koji je Njegov uobičajeni način javljanja u ljudskoj povijesti. Bog koji gleda što je čovjeku u srcu, u njezinu je pronašao ruke pružene za susret, za zagrljaj. Iskren i dubok da može udomiti Njegovu spasenjsku ponudu. Marija pred novim Stvaranjem ne uzmiče nego je spremna učiniti sve što od nje traži Gospodin. Nikakav izazov koji se pred nju stavlja nije toliko velik da bi poljuljao njezino predanje. Bog u svom obilju našoj povijesti pruža najrazličitije i najneslućenije darove. No, tko je odvažan primiti ih? Vrhunskom daru – Njegovu Sinu – Marija je pripremila mjesto i srcem i tijelom.