Job 19,1.23-27

Pritisnut teškom patnjom pravedni Job želi živjeti pa makar privremeno morao i u podzemni svijet mrtvih da bi se kasnije odazvao na Stvoriteljev poziv u život. Jer, usprkos svemu, mora negdje postojati pravda koja je iznad svega – njoj upućuje svoju krv i krik koji će vapiti iznad svih tragedija i nepravednog Boga tadašnje teologije. Ne prihvaća lice bešćutnog Boga kakvog mu prikazuju trojica prijatelja. Priziva od Boga koji je poprimio crte krvnika na Boga koji bi govorio ljudski (M. Škvorc). Job ne dopušta da bi Bog mogao biti drugačiji nego pravedan i dobar. Njegove riječi mogu izgledati teške i presmione jer nisu izraz onakve poniznosti kakva se očekuje od čovjeka pred Bogom. No, njegova vjera bezuvjetno afirmira pravednog Boga. Umjesto da ga se odriče, sve je uvjereniji kako bezbožnik ne može pred Boga stupiti. Pravednik i u patnji nazire lice dobroga Boga! Job vjeruje u svoga Izbavitelja koji će ga k sebi dići da bi ga mogao motriti. Sve – pa i patnja, bolest i smrt – ustuknut će jednog dana kad sine konačni Božji pravorijek nad Jobovom nedužnošću i željom za životom u blagoslovu Božjem, da opet bude okružen svojom djecom, slugama i imanjem. Gdje i kada će to biti, ne zna. Ali život ga je dotjerao do točke u kojoj vjera u pravednost i dobrotu Božju mora prijeći sve do tada uvriježene granice. Pa i granicu smrti. Na ovakvu razapetu protegnutost čovjeka prema Onostranom – onkraj prostora, vremena pa i života – ususret će izići Bog uskrisivši svoga Sina.

Rim 5,5-11

U Poslanici Rimljanima Pavao tumači da Kristova smrt svojom snagom, koju ima u odnosu na uništenje grijeha, prelazi na kršćanina i oslobađa ga od grješnosti. Postaje baštinikom obilja darova: Duh, posinjenje, opravdanje… Sve ih možemo sažeti pod zajednički nazivnik – nada. Da će se ovi darovi zaista aktualizirati, jamči dar Duha. Sve ovo plod je maksimalnog čina ljubavi: Bog nije mogao ići dalje od toga. Ako je, dajući Sina, išao do takvog ekstrema, to je onda zasigurno spasonosno. Još više, Krist je umro za nas dok smo bili bezbožnici! Za razliku od ispraznog hvastanja poganske civilizacije – kojem je dokazao neutemeljenost – Pavao poziva kršćanina dičiti se Božjim spasenjskim zahvatom. To je prirodna reakcija na ono što je Bog učinio za njega. Time zapravo postavlja pitanje: ako se kršćanin nije u stanju dičiti Evanđeljem, je li uopće iskusio Božje opravdanje i milosrđe? Kako će u tom slučaju za njih svjedočiti?

Iv 6,37-40

Nakon što je Isus umnožio kruhove i prisutno mnoštvo pozvao na vjeru, oni Njega pozivaju neka se predstavi znakom. Za njih znamenje kruha darovanog u pustinji nije bilo dovoljno! Ako tvrdi da je veći od Mojsija, treba pružiti kruh koji će biti veći od mane u pustinji jer Mojsije ih nahrani kruhom nebeskim. Može li im Isus dati više? Umjesto mane s neba, On za sebe tvrdi da je kruh koji silazi s neba jer daje život vječni svijetu. Njihov zahtjev da im uvijek dade toga kruha daje do znanja kako oni još uvijek misle na kruh kojeg se može spremiti u torbu. No, Isus otvoreno govori da oni koji se njemu ne otvaraju i ne vjeruju u njega nisu vjeran narod jer Bog – ne Mojsije – onima koji vjeruju daje kruh života. Daje im Sina, a to u povratku znači da svi koje mi daje Otac doći će k meni… Koga Otac daje Isusu? Ne radi se o tajnom Božjem odabiru gdje neke uzima a neke izostavlja jer reći će nakon nekoliko redaka: svi trebaju biti učenici Božji. Od vijeka predodređeni za Boga, u osobnoj slobodi tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k Isusu. Kruh hrani život, ali nije život. Život jest prihvatiti ukupnu stvarnost i samog sebe kao dar Božje ljubavi. Živjeti odnos s Njim rađa srećom koju svatko u dubini duše priželjkuje: život vječni počinje izricanjem da onome tko je oduvijek da svakom svom stvorenju. Stoga, svaki čovjek je po svom pozivu mistik jer je pozvan otkrivati misterij Božjeg dara u znaku tj. u kruhu, u svakom stvorenju i onda mu, također u znaku, odgovoriti darom sebe. Kada dar – zagrljaj! – dozrije do punine, urodit će uskrsnućem. Jer Očeva je volja da tko god vidi Sina i vjeruje u njega bude uskrišen – da iz znakova koji su označavali život vječni prijeđe u njegovu stvarnost. Da! Jobove slutnje bile su na pravom tragu. U svjetlu Isusovih riječi mogli bismo reći kako nas Jobova patnja uči da kakva god izgledala stvarnost pa i svršetak pojedinca ovdje na zemlji, koliko god bili stvarni zapravo su privid u odnosu na vječnu Božju dobrotu. U odnosu na Njegovu životvornu ljubav. I ne samo to. Isus svojim učenicima obećava mir kao posljedicu vlastitog uskrsnuća. Već sama činjenica da su svjedoci tog neizrecivog događaja ispunit će ih svakim dobrom. Strah od smrti, koji čovjeka drži u ropstvu i poniženju, past će sa njihova srca. Doživjet će da su uistinu slobodni jer se Njegova riječ ispunila na način koji je nadilazio njihove skrivene želje. I tada će briznuti radost koju im nitko neće uzeti. Za razliku od njih koji su bili neposredni svjedoci praznog groba i dolaska Uskrsloga među njih, Pavao Ga je susreo na drugačiji način. Ali toliko živ i dubok da zahvati u njegov život i promijeni ga. Do mjere da se pred konstantnom smrtnom opasnošću u kojoj je živio diči Raspetim i Uskrslim! Spomen svih vjernih mrtvih kršćanina kao čovjeka sjeća na sve one koje više nema u okvirima ovozemaljskog života. A kao Isusovog učenika pita ga koliko Duha Isusa Uskrsloga ima u životu kojim živi, koliko se njime diči s obzirom na njih i na sebe?