Izl 22,20-26

Oslobodivši Izraelce iz Egipatskog ropstva, Gospodin im je ponudio sklapanje saveza pod Njegovim uvjetima, prema tadašnjem pravu i običajima. Uvjeti su sadržani u Zakonu. Zbirka zakona iz koje čitamo odlomak raznorodna je kako po obliku, tako i po sadržaju. U njoj su pomiješane liturgijske odredbe s onima koje se tiču intimnog, kućnog i društvenog života. To pokazuje da Izrael cijelim svojim životom treba biti saveznik Bogu. Ako je kao potomstvo Abrahamovo izabran s ciljem da u njemu Bog započne svoj projekt obnove svijeta, jasno je da ono biti saveznik u takvom projektu ne može zahtijevati manje nego cijeli život. Kako će Izraelci ljubiti nevidljivog Gospodina? On jest nevidljiv i nedostižan, no ipak ima on nešto svoje vidljivo, dohvatljivo na ovom svijetu. Ima čovjeka, biće na svoju sliku. Tekst prvog čitanja govori upravo o sociološki najranjivijima: to su pridošlice – jer nije bilo konzularnih predstavništava i brige o manjinama, udovice i siročad – jer nije bilo institucija socijalne skrbi te siromasi – jer oduvijek je bilo onih koji su profitirali na račun drugih i držali ih u dužničkom ropstvu. Tako Gospodin zapovijed ljubavi prema Njemu nadopunjava nizom konkretnih uredbi zahvaljujući kojima u Izraelu treba početi novi svijet.

1Sol 1,5c-10

Umjesto navođenja uobičajenih zahvala i želja za zdravljem, Pavao postojanost i plodnost vjere Solunjana smatra vrjednijima pažnje! Može zvučati neobičnom tvrdnja o Solunjanima: vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi. Na prvo mjesto stavlja apostole! Ako uzmemo u obzir da u ono vrijeme u novoosnovanim zajednicama nije bilo drugog izvora spoznaje o Isusu i kršćanskom životu osim onoga što su sobom donijeli misionari (nepostojanje tradicije, literature, kolektivnog pamćenja…), Pavao evocira spoznajni put Solunjana: od apostola uče o Bogu. Njihov je život među Solunjanima bio na tolikoj moralnoj visini da im može biti uzor. I oni su prihvatili apostole te, snaženi nadahnućem Božjim, postali ne samo nasljedovatelji njihovi i Gospodinovi nego i uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Ovakav napredak još je upečatljivi ako se uzme u obzir protivljenje njihove okoline. Pod odvraćanjem od idola Pavao misli na napuštanje vrijednosnog sustava kojim se ravnalo tadašnje društvo. Solunjani svoj osobni i život svoje zajednice od sada temelje na riječi Božjoj. Usred dotadašnje gradske ekklesia, općine pojavljuje se nova ekklesia, crkva Solunjana kao početak novoga svijeta, posvećena Gospodinu i ljubavi prema braći.

Mt 22,34-40

Izrael je dobio zapovijedi od Gospodina i znalo se koja je prva. Uz 10 Božjih, uveli još 603 druge zapovijedi, pa je postalo gotovo nemoguće živjeti bez grijeha. U takvoj situaciji javlja se potreba za jasnoćom. Isus odgovara slično poput velikih i mudrih židovskih rabija. Ali ide i dalje. Prvo citira Mojsijevu pouku iz Ponovljenog zakona, Slušaj Izraele, koja govori da se ljubav prema Bogu živi na socijalnoj razini. Tu Ga treba ljubiti svim srcem. Nepodijeljenim. Ne biti vjernik a više voljeti “samo” račun u banci, društveni položaj, karijeru, moć… Podijeljeno srce neće slijediti istinu, pravdu, ljudskost… Ono nikad nije sretno. Srce je za biblijski mentalitet središte čovjekova biće – Bogu predano srce angažirat će ostala područja bića – život i um. Skupit će ih u jedno, zacjeljivati na izvoru. Ovakvom načelnom predanju Bogu, Isus pridružuje zapovijed ljubavi prema bližnjemu, kako je donosi Levitski zakonik u sklopu Zakona svetosti. Ondje se jasno ocrtava ostvarenje Božje pravednosti u viziji novih društvenih odnosa. Iz ovoga proizlazi ključno pitanje: može li odnos prema čovjeku biti važan kao odnos i prema Bogu? Kada se pogleda cjelina Pisma, lako je uočiti da Gospodnja riječ Izraelce više puta kori za grijehe protiv čovjeka negoli za kršenje prve zapovijedi! Pa i kada spočitava da su Ga napustili, gotovo uvijek su u pitanju grijesi protiv čovjeka: nepravde, izrabljivanju, porobljavanje itd. Zar ne kako je čudesan Bog? Kako se On zna neprimjetno povući i čovjeka staviti u prvi plan! Čudesno je što stvarajući svijet i čovjeka nije ostavio nikakav svoj poseban trag. Ništa za sebe ne traži. Potpuno nevidljiv, nenametljiv… Ni sliku ni kip nije dao da mu načine. Htio je ostaviti samo jedan svoj vidljivi trag: čovjek je na Njegovu sliku! Svoju čast On daje čovjeku; pa što je čovjek da ga se spominješ… slavom i sjajem njega okruni – čudi se psalmist. Bog se ne boji ostati u prikrajku i ne smetati čovjeku. Kako može biti s tim zadovoljan? On ljubi. Sav je ljubav. To je tek pravi život. To je njegova punina. Suprotstavljanje ljubavi prema čovjeku i štovanja Boga temelji se na poganskim mitovima, ne potječe od Izraelova Boga (F. Armellini). Zato Novi zavjet rado naglašava ljubav prema čovjeku. Jer sve što promiče i istinski unaprjeđuje čovjeka jest promocija Božjeg projekta. A bližnjega se ljubi kao sebe samoga jer onaj tko ne ljubi sebe ne može ljubiti drugoga. Neka ljubav zatvori životni krug oko Stvoritelja, Izvor i Uvir svih i svega, Njegovih ljubljenih i ljubitelja. Vijenac tkan svim srcem, svom dušom i svim umom. Da bi srce bilo puno a život postajao živim. Da bi mijenjao lice zemlje. Jer kada ljubiš, dolazi Posve Drugi kako bi povijest postala posve drugačija od onoga što sada jeste (E. M. Ronchi). Kako bi potekla civilizacija ljubavi. Da, ljubiti znači biti borac za novu civilizaciju.