Iz 45,1.4-6

Smatra se da je prorok koji progovara u ovom dijelu knjige Izaijine živio u vrijeme uspona perzijskog kralja Kira. Sročen u himničkom stilu, naš tekst pripada sekciji koja povezuje govor o babilonskom egzilu s onim o povratku u Jeruzalem. Upravo ovdje u prvi plan uvodi lik perzijskog kralja Kira koji će osvojiti Mediju te napokon i samu Babiloniju 539.g.pr. Kr.

Nitko mu se tada na istoku nije mogao suprotstaviti. Uživao je velike simpatije jer je mudro vladao znajući da se narodi pobjeđuju mačem, ali osvajaju dobročinstvima. Nije im nametao svoju religiju, štoviše poslat će kući Izraelce koji su u Babilonu bili zasužnjeni. U kojoj mjeri je uživao ugled, vidi se po tome što mu Izaija daje naslov mesije-pomazanika! Iako sâm Kir toga nije svjestan, Gospodin ga vodi kako bi iz pobjede u pobjedu podložio narode i uzeo njihovo blago te na taj način spoznao da je blagoslovljen. Sve će kulminirati u recima koji slijede iza ovoga odlomka: kralj Kir ima od Boga dano pravo obnavljati Jeruzalem! U onome što su Izraelovi teološki krugovi vidjeli prije svega kao obnovu Božjega kraljevstva prisutnog u Izraelu, vodeću ulogu imat će stranac – perzijski kralj! Iako tuđin, Bog je odlučio poslužiti se njime kako bi zahvatio u povijest svoga naroda. Kako već u starozavjetnoj povijesti u Izraelu nisu bila niti mogla biti odvojena područja duhovnoga i političkoga, sada se krug dodatno širi te Gospodin uključuje i pogansku civilnu vlast! Bog je Stvoritelj i Gospodar koji preko turbulentnih svjetskih gibanja povijest upravlja prema svojim ciljevima.

1Sol 1,1-5b

Započinjemo čitati najstariji spis Novoga zavjeta, Poslanicu Solunjanima nastalu vjerojatno 51.g. Dužina i ton zahvala u prvim recima izražavaju bliskost i srdačnost odnosa između pošiljatelja i primatelja. Pavao podsjeća Solunjane na izabranje koje je rezultiralo Božjim pozivom. Primivši ga putem Evanđelja, odazvali su se vjerom koja nije indiferentna nego djeluje, ljubavlju koja nije ravnodušna nego je zauzeta i nadom koja se odlikuje postojanošću usred teškoća. Činjenica da je ova trijada kreposti prisutna i u drugim knjigama Novog zavjeta sugerira da je najvjerojatnije predpavlovskog podrijetla tj. predstavlja baštinu rane Crkve prve polovice prvog stoljeća. Zahvaljujući odazivu, kao zajednica uključuju se u povijesna zbivanja kojima – kao i u slučaju kralja Kira – upravlja Gospodin. Postat će važan element razvoja crkvenog života na tlu Europe odmah po dolasku kršćanstva na njezino tlo. I zbog toga nemalo trpjeti.

Mt 22,15-21

U prvom stoljeću rimski imperator ubirao je porez tributum capitis, glavarinu; za svakog muškarca starijeg od 14 g. te za svaku ženu stariju od 12 trebalo je platiti godišnju svotu. Zbog toga su često izbijale narodne pobune. Brojati narod u svrhu poreza za pobožnog Izraelca značilo je oduzimati ga Bogu i ujarmiti ga zemaljskom vladaru. David je jednom, samo jednom pobrojao svoj narod i teško se pokajao. Isusu dolaze farizeji i herodovci postaviti pitanje. Čudno zajedništvo jer se inače nisu trpjeli! No, sada su naišli na nekog tko im oboma smeta i odmah su se udružili. Pozivaju se na istinu! Njima je istina samo sredstvo za ciljeve koji s istinom nemaju veze, umjesto da ona bude cilj. Je li dopušteno dati caru porez ili ne? Štogod da Isus kaže, smatraju, ide na Njegovu propast: ako je protiv poreza, onda je i protiv cara, dakle prevratnik; ako je za porez izgubit će simpatije naroda jer podržava okupatore. No, lukavost ne može protiv Istine. Pružaju mu traženi novčić. Dok je Izraelcu bilo zabranjeno praviti i posjedovati bilo kakav lik, gle – oni nose carev i to u Hramu! Odali su se! Dajte caru carevo! Čovjek ne može živjeti sâm. A svako društvo da bi se izgradilo, da bi živjelo nameće davanja. I pravedna i nepravedna. I Isus, i apostoli poslije Njega, jasno govore da te obaveze treba ispuniti. Često se u raspravama o odnosu između crkvenih zajednica i države ove Isusove riječi navode kao dokaz da se Crkva ne treba miješati u društvene probleme nego neka ih prepusti državi jer to je, navodno, „carevo“ područje. No, Isus ide i dalje. Ako car ima pravo na ono na čemu je njegova slika, postoji još netko tko ima svoju sliku. Čovjek je na sliku Božju pa treba i Bogu dati Božje! Ako je uskraćivanje prava caru nad njegovim slikama krađa i razbojstvo, kako nazvati kada netko Božje slike zloupotrebljava, iskorištava, manipulira njima, drži ih u ropstvu, u neznanju i zabludama? I čovjeka, Božju sliku, treba vratiti Bogu, treba ga vratiti istini i njegovom dostojanstvu. Isus nije povrijedio pravo državnih a ni vjerskih vlasti. Međutim, one su se između sebe udružile i na koncu ga ubile. Dok je Bogu davao Božje, govorio je istinu svima, i državnim i vjerskim poglavarima i narodu. Istina je smetala i jednima i drugima i trećima. Istina, i to u svojoj punini, ispostavila se kao najveći teret! Evanđelje, ozbiljno naviješteno i življeno, ne može ostati bez jasnih društvenih reperkusija. To je vidljivo i iz života rane Crkve, napose u djelovanju sv. Pavla koji će također biti osuđen na smrt. Tako biblijska poruka ove nedjelje s jedne strane govori o Božjem upravljanju poviješću, mogućnosti da direktno preko državnih institucija zahvaća u život ljudi. No, isto tako primjerom Isusa, apostola i rane Crkve na drugoj strani podsjeća da vjernici – iako u građanskom smislu do kraja korektni – moraju biti spremni da zbog dosljednog davanja Božjega Bogu dospiju na udar tog istog društva.