Iz 25,6-10a

Odlomak prvog čitanja središte je sekcije u kojoj prorok kroz pet poglavlja govori o Gospodnjem sudu nad pojedinim kraljevstvima u Izraelovoj blizini. Usred govora o uništavanju stoji veličanstvena najava gozbe pripremljene za sve narode.

Gospodin, nakon što dokine tijek povijesti temeljen na sili, iskorištavanju i osveti – a oličen u pojmovima suza, sramote i smrti – svim narodima priprema gozbu kao najavu i proslavu života. U ono vrijeme gozbe su pripremali imućnici kako bi potvrdili svoje zajedništvo s partnerima, sa saveznicima u boju ili kako bi proslavili pobjedu nad neprijateljem. Gospodin će suditi povijest, ali ne zato da je uništi nego pretvori u gozbu koja nadilazi moć imaginacije. Većini Izaijinih sunarodnjaka već gastronomski aspekt opisane gozbe morao se doimati nestvarno raskošnim. Kada se tome doda skidanje vela koji narodima priječi motriti Boga te uklanjanje svega što ugrožava život, ovaj tekst po izvanrednim obećanjima nadilazi sve slične u Starom zavjetu.

Fil 4,12-14.19-20

Vjerojatno se u vrijeme pisanja Poslanice Filipljanima Pavao nalazi okovan u Efezu. Njemu koji je posve predan Kristu do spremnosti na mučeništvo ne predstavlja problem trpjeti glad, progonstvo i napuštenost. No, iz ovih redaka izbija toplina kojom prihvaća ljubav jedine zajednice s kojom nije imao prijepornih pitanja. Kao Apostol Krista Isusa Pavao je u službi nastupa Kraljevstva, gozbe o kojoj govori prorok Izaija. Ovo su tek njezini počeci, mukotrpno probijanje kroz taloge ovozemaljske povijesti. Poslužitelj gozbe sada je gladan i okovan. Ali nije napušten – duhom ga prate Filipljani. Između njih struji zajedništvo. Već sada za njih on nadilazi strah pa i prijetnje smrću. Da, i kroz srca svojih vjernih Gospodin priprema pobjedu nad suzama, sramotom i smrću po Duhu Uskrsloga Krista! Gozba je za one budne duhom već počela…

Mt 22,1-14

Nakon što su Isusovi sugovornici čuli dvije prispodobe koje smo i mi slušali prošle dvije nedjelje, odlučili su Ga uhvatiti. Zato nije slučajno da u ovoj kralj svoj poziv na gozbu ne upućuje preko Sina nego preko slugu. Isus je bio svjestan da ide u smrt i stoga naglašava da će pozivi ubuduće ići samo preko njih. Onima koji žele čuti Boga i primiti Njegov poziv ne preostaje drugo nego slušati sluge. Ovo će naročitu važnost poprimiti u vremenu nakon što Zaručnik bude ugrabljen jer će Crkvu na vidljivi način predvoditi apostoli. Onima koji ne mogu prihvatiti tu činjenicu – pa ni načelno – Isus detaljem ove prispodobom daje važno upozorenje. Pazite dakle kako slušate! Kralj zove a ljudi odlučuju. Bog kao prosjak čovjekove ljubavi poziva, nada se, iščekuje – eto dokle je u stanju ići. Nevjerojatna, neshvatljiva ljubav… Za to vrijeme, ljudi su slobodni i komotni. Nemaju vremena za Njega, imaju važnijeg posla! No, neće zauvijek ostati tako. Velika novost u odnosu na prethodne prispodobe, gdje je Kraljevstvo predstavljeno slikom rada, jest to što je ovdje Kraljevstvo oslikano kao gozba. Ovime se upotpunjuje istina o Kraljevstvu: istina je da se u nj ne ulazi slučajno nego radom i žrtvom, no ono što mi dajemo jest sitnica prema onome što se u Kraljevstvu dobiva – ono je zapravo gozba kojoj mi doprinosimo tek mrvicu. Gozba je to preobilne ljubavi. Tijekom koje jedan postaje život drugomu. On je otvorio gozbu jer je prvi pružio svoj život čovjeku. Da Ga blaguje i živi po Njemu. Crkva su oni koji su napunili svadbenu dvoranu. Kod svake sv. Mise odzvanja: blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu! Bit će i onih koji su ušli bez svadbenog ruha. No, o tome ne odlučuju službenici gozbe nego Kralj. Nije riječ o odijelu koje se zamjećuje golim okom. To je drugačija vrsta odijela koja pokriva drugačiju vrstu golotinje. Radi se o kićenoj haljini koju Otac daje sinu koji shvaća i priznaje da se odmetao od Oca, da je napuštao i vrijeđao Njegovu ljubav. Kada je krenuo kući i ugledao kako mu Otac već trči u susret – brzo, haljinu najljepšu i prsten stavite mu na ruku! Stari zavjet prikazuje ukupnu stvarnost ovog svijeta kao sudjelovanje stvorenja na darežljivosti Boga koji sve uzdržava, podržava i hrani: Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo, veli psalmist. No, ta istina nije svima očevidna. Čak ni pravedni Job toga nije bio svjestan dok mu Bog nije objavio putove svoje providnosti. A pogotovo toga nije svjestan grešnik koji ne proniče putove Gospodnje. Gospodin Isus, koji je Istina, ovom prispodobom svraća pozornost na tu dimenziju trenutne stvarnosti i nadolazećeg Kraljevstva, a što Otac laži uspijeva čovjekovim očima vješto potamniti. Bog je oduvijek bio onaj koji sve daje, sve pruža da bi svekoliko stvorenje postalo i opstalo, da bi živjelo. Ipak, neki mimo te kraljevske gozbe za sebe pronalaze svoje gozbe i gozbice kojima misle hraniti svoj život. Na kraljevsku svadbenu gozbu će se odazvati onaj tko priznaje kraljevo dostojanstvo, tko vidi vrijednost Njegove gozbe. Na njoj će susresti svu lepezu bića koja je Gospodin pozvao u postojanje. Bit će to prigoda sa svakim sjesti za stol, dijeliti zajedništvo sa svima koga je nebeski Otac milosrdno pozvao na gozbu – i sa dobrima i sa zlima. Prigoda ugledati ukupnost bića u punini njihove dobrote za koju su stvoreni. Kozmološki zenit u Stvoriteljevu zagrljaju! Za sudjelovanje u takvoj gozbi treba doista biti zahvalan kralju, dijeliti radost zajedništva s ostalim uzvanicima. Može li itko ne odazvati se?