Iz 55,6-9

Slaveći Gospodinovo kraljevstvo i svetost, Izaija promatra dijalektiku grijeh-kazna-spasenje te na kraju predviđa prevlast spasenja koje će Izrael iskusiti kao pravednost tj. oproštenje grijeha. Poglavlje iz kojega je uzeto prvo čitanje naglašava osobine i djelovanje riječi Božje: dostupna je svima i plodna, objavljuje misli Gospodnje koje su bitno drugačije od ljudskih.

Samo prihvaćajući tu logiku može se proročku riječ doživjeti kao radosnu vijest (euangelion). Prorok ovdje po prvi puta titulu sluge koristi u množini – svi, pa i dojučerašnji bezbožnici mogu postati dionici oproštenja i vječnoga saveza. Izraelci, iako zasužnjeni u Babilonu, ne mogu očekivati jednostavnu i linearnu Božju odmazdu nad Babiloncima. Najavljeno oslobođenje nije ujedno kazna Babilonu. Gospodin gleda drugačije i tako se postavlja prema Izraelcima. Obraćenje koje od njih traži jest prije svega odreći se krive slike Boga jer na temelju nje izgrađuju pogrešnu teologiju i jalovu duhovnost. On i Izraelce i pogane gleda neusporedivo pozitivnije, priprema veličanstveni plan spasenja u čije ostvarenje mogu ući samo ljudi sa drugačijim stavom. Tek tada će moći uživati radost življenja u savezu s Gospodinom.

Fil 1,20c-24.27a

Pavao u Poslanici Filipljanima primjer je pozitivnog stava prema Božjoj inicijativi. U recima koji prethode ovom odlomku, on – iako u tamnici – izražava radost zbog svega što proživljava: potpuno posvećen širenju Evanđelja vidi da njegovo blagovjesničko djelo uspijeva! Pošto mu je živjeti – Krist, što god se dogodilo zateći će ga potpuno posvećena Gospodinu. Svakim danom sve Mu je bliži. Ništa ga ne može odvojiti od njegovoga Gospodina. Ako umre kao mučenik, bit će na slavu Bogu a ako poživi, nastavit će evangelizirati i pronositi tu istu slavu diljem Rimskog carstva. Ovdje valja uočiti dvije značajke Pavlova duha. Prvo, živa vjera u Krista i poslanje koje mu je povjerio lišava ga sumnji u vrijednost života kojega živi. Posvećen Bogu, njegov život postaje smislen u svakoj pojedinosti, bez obzira kojim pravcem može krenuti. Drugo, u promišljanju mogućih perspektiva, Pavao vodi računa ne samo o sebi nego i o onom što je bolje za članove Crkve koje predvodi u vjeri. Njegovo polje rada nije samo vlastito spasenje – on dijeli Božji stav brige za one kojima je poslan. Do te mjere predan da svoj život mjeri Božjim očima. Zaista, u njemu živi Krist.

Mt 20,1-16a

Vrlo je važno berbu grožđa obaviti na vrijeme. Treba imati dovoljno radnika. Najamnici, sa svoje strane, paze da ugovore što bolju nadnicu. A prilike će biti, pogotovo kad vinogradara uhvati nervoza i velika briga za urod. Skromniji i smjerniji od prvog sata su u vinogradu. Vlasnik izlazi još tri puta. Čak i u 17h nalazi neke koji cijeli dan stoje na trgu. Možda im nije ni stalo da rade, možda su čekali ne bi li podigli cijenu? I na koncu dobivaju plaću kao da su radili od jutra. „Valjda ćemo mi dobiti više, radili smo 10-11 sati više od njih!“ Međutim, i radnici prvog jutarnjeg sata dobivaju isto. Dobili su što im je obećano. Nisu oštećeni. A gospodar sa svojim može što hoće. Naizgled, sve stavke su u redu. No… Ipak se bune radnici koji su najduže radili. Je li moguće da je to slika Kraljevstva nebeskog? Hoće li oni koji su cijeli život marljivo skupljali sa Isusom na koncu biti izjednačeni s onima koji čekali, otezali, kalkulirali, uživajući u hladu za dnevne žege? Njegovi putovi nisu naši, Njegove su misli iznad naših. A gdje Mu je to put, gdje misao? Bog ljubi, jednostavno ljubi. Konačno ih je dočekao, a toliko ih je dugo čekao! Ne razmišlja o kaznenim bodovima. Bog ozbiljno ljubi. Često se tu riječ upotrebljava, ali čini se da je nije lako razumjeti. Kaže T. Merton da će onaj tko ispravno čita Bibliju prije ili kasnije primijetiti da zapravo Biblija čita njega. Gledajući iz perspektive Kraljevstva, radnici prvog sata – kao i u prispodobi o izgubljenom sinu, neprestano su imali ono u što su ovi posljednji tek na koncu ušli: sinko, pa ti si stalno s mnom, sve moje tvoje je! Činjenica da mrmljaju govori kako radnici prvog sata nisu sebe ispravno vrednovali. Ne doživljavaju ljubav i ne ljube dovoljno. Nisu još dovoljno ušli u Očevu blizinu, ne dijele život s Njim. I onaj tko je npr. u glazbu krenuo sa 10 godina u njoj uživa kao i onaj tko je krenuo sa 55 godina. Ali, dječak je gotovo cijelog svog vijeka uživao ono do čega je 55-godišnjak došao tek u poznoj dobi! Koliki izgubljeni dani, godine… A Bog je još veća ljepota od glazbe; ona je samo zračak Njegova bogatstva! Svaki trenutak kojeg Zaručnica provede bez Zaručnika vrijeme je izgubljene ljubavi. Matej ove retke stavlja u izrazito delikatnu fazu formiranja zajednice svojih učenika. Nakon što su počeli kalkulirati (Petar: evo mi sve ostavismo.. što ćemo za to dobiti?), Isus prihvaća njihov jezik i „tušira“ ih ovom prispodobom. U njoj sve funkcionira na bazi plaće; ljubav se namjerno ne spominje. Neka vide rezultat pa neka se pitaju i razmišljaju! Neka shvate da jedino ljubav može biti ključ života. Ona ljubav koja je obuzimala Pavla i nosila ga kako bi sve do samozaborava služio Bogu i braći. Pa i posljednji koji uđe u Kraljevstvo, ulazi zato jer tako ljubi, bez obzira koliko malen učinak ostvario. Od njega će se možda tražiti samo čaša hladne vode, a možda i mučeništvo. Ljubav ne pita, ne cjenka se. U život će ući samo ona ljubav koja daje sve. A dati sve nije malo kako bi se na početku prispodobe možda moglo pomisliti.