Br 21,4b-9

Hod pustinjom u Knjizi Brojeva predstavlja prijelaznu fazu između oslobođenja iz ropstva i ulaska u Obećanu zemlju gdje Izrael mora kao zajednica živjeti oslobođenost na svim razinama. Vremenom postaje jasno da je Bogu bilo lakše izvesti ih iz Egipta, negoli odstraniti Egipat iz glava Izraelaca.

Još veći problem od obdržavanja Zakona bit će sustezanje naroda da se pouzda u Boga koji ih vodi u slobodu i ispunjava svoja obećanja. Sedam puta se Izrael buni i sedam puta Bog providnosno intervenira. Izrael je stavljen u proces duhovnog sazrijevanja: napustiti represivni mentalitet usvojen u Egiptu i živjeti vjeran Savezu Boga koji daje život i oslobađa. Dok je u Knjizi Izlaska Bog uzimao kao olakotnu okolnost dugotrajno ropstvo i stoga tolerirao mrmljanje Izraelaca, u Knjizi Brojeva – nakon sklapanja Saveza na Sinaju i otpada od Boga u vidu priklanjanja zlatnom teletu – njihovo mrmljanje postaje pobuna koju će kazniti. Prvo čitanje donosi zgodu kada Izraleci posljednji puta mrmljaju i otvoreno se bune protiv Boga i Mojsija. Iako su bili čudesno hranjeni, zbog čežnje za uobičajenom hranom dižu optužbu koja dovodi u pitanje svrhu izlaska iz Egipta. No, pritisnuti opasnošću od zmija koje nisu neobične u tom kraju, po prvi puta iskreno priznaju svoj grijeh. Molitva da zmije budu uklonjene nije uslišana, ali Bog daje protulijek. Oproštenje ne uklanja posljedice grijeha, no Božje milosrđe pruža izlaz iz nevolje i to takav koji buntovnike, ako žele živjeti, još više upućuje na Boga. Dakle, u dvostrukom smislu ljekovito: i za tijelo i za dušu. Tako Gospodin u isto vrijeme vodi Izrael k Obećanoj zemlji, kažnjava grijeh i privlači ih bliže sebi kako bi ih pripremio za projekt kojeg imaju ostvarivati na univerzalnom planu.

Fil 2,6-11

Himan u Poslanici Filipljanima posvećen je Kristovom samopredanju i uzvišenju koje je uslijedilo. Prva polovica govori o onome što je učinio Krist: oplijenio sam sebe božanskih prerogativa, postao čovjekom da bi mu služio. Njegovo služenje protulijek je ljudskom grijehu, liječi čovjekov odnos s Bogom i otvara nove horizonte zajedništva u povijesnim i natpovijesnim razmjerima. Djelo Krista Isusa, dakle, polazi od onog najvišeg (božanstva) da bi zahvatilo ljudskost i čovjekovu povijest u njezinim temeljima i omogućilo joj novu razinu zajedništva s Bogom. No, Isus će svoje služenje zapečatiti mukom i smrću na križu. U drugoj polovici himan govori o Bogu koji prihvaća Isusovo djelo i diže ga iz poniženja u slavu. Patnja i smrt na križu predstavljaju put spasenja kojim je išao Isus. Pavao himnom želi potvrditi određeni način ponašanja među Filipljanima: put križevnog služenja jest put kojim treba ići svaki kršćanin jer jedini on je u potpunom suglasju s Isusovim učenjem i vodi novoj razini zajedništva s Bogom i ljudima, lijek je izranjenoj povijesti.

Iv 3,13-17

Izraelova mudrost dosegla je svoj vrhunac, ali nebesa ostadoše nedostupna. Samo onaj koji silazi s neba – Sin Čovječji – samo on je vidio Boga i jedini Ga on može objaviti. Za evanđelista Ivana sintagma Sin Čovječji označava Isusa u smislu putanje Njegova dolaska i povratka Ocu: silaska s neba, uzdignuća na križ čime odmah počinje i proslava, te njegovog uzlaska Ocu. Činjenica da Sin Čovječji ima biti podignut poput zmije koju je Mojsije podigao u pustinji označava spasenjsku svrhu spomenute putanje. Ovi reci izriču srž ivanovske teologije o spasenjskom utjelovljenju: Sin Božji došao je na svijet i ljudima donio božanski život tako da svatko tko vjeruje u njega već sada ima život vječni i ne ide na sud. Bog je praoca vjere Abrahama stavio na kušnju: hoće li mu žrtvovati jedinca Izaka? Nije ga žrtvovao a prošao je na ispitu vjernosti. U Isusovu uzdignuću nije riječ o kušnji tijekom koje nitko neće biti žrtvovan, o žrtvi koja će biti isplaćena tuđom, životinjskom krvlju poput židovskih u Hramu. Bog želi dati svijetu neka kuša njegovu ljubav kojom daje svog Jedinca. Kao što su Izraelci uslijed pogleda na mjedenu zmiju ozdravljali od otrova kojim su bili zaraženi, tako je svaki čovjek pozvan pogledati na uzdignutog Sina Čovječjega da bi ozdravio od svog otrova – laži uslijed koje se udaljuje od Boga. Adam i Eva, iako su sve primili od Boga, ipak su na zov zmije, koja im ništa nije dala (koje li ironije!), počeli sumnjati u Boga i prestupili Njegovu riječ! To je pralik otrova koji ranjava čovjekovo postojanje. Ljubav koju je Isus u žrtvi križa do kraja izlio, protulijek je urođenoj ljudskoj sumnjičavosti i nepovjerenju prema Bogu.

Ljude pogađa ova ili ona nevolja, pogađa nas bolest i smrt. Međutim, nikada u čovjeku sudar smrti – i svega onoga što se može nazvati neživot – sa životom ne može biti tako dramatičan jer čovjek nema u sebi onu puninu života koju je Isus imao. On, punina Života i Svjetlo od Svjetla, On Tri puta Sveti postao je sušta suprotnost svojoj naravi. Natovaren je svim ljudskim grijesima do te mjere da sv. Pavao kaže kako je jednostavno za nas učinjen grijehom. On koji sebe posjeduje u apsolutnim razmjerima postao je ono što je totalno suprotno Njegovom biću. Stoga, kako nadahnuto razmišlja sv. Augustin, naše uskrsnuće neće biti čudo u odnosu na križ. Ono će biti samo njegova posljedica: puno veće se čudo dogodilo na križu – da Onaj, Vječni, sama Svetost i sam Život prihvati biti potpuno satrven, poništen od grijeha i smrti. To je najveće čudo! A kada je to pružio, čovjeku je time darovao sve – svoju Svetost, Život i Vječnost.