Ez 33,7-9
Nakon što je u prvom i drugom dijelu knjige govorio o razaranjima i babilonskom sužanjstvu kao kazni za grijehe Izraela (pars destruens), u trećem dijelu prorok Ezekiel započinje govor o obnovi Izraela (pars construens) i bavi se temama mogućnosti narodnog preporoda (Ez 33-37), Gospodinovim odlučujućim interventom protiv neprijatelja (Ez 38-39) te opisom nove zajednice nakon što Gospodin omogući povratak prognanika (Ez 40-48).
Bog nakon kazne ne kani napustiti svoj narod nego ga, u skladu sa savezničkom ljubavi, obnoviti. Ezekiel će sve više oživljavati pouzdanje naroda u čudesni Božji zahvat preporoda naroda. No, Božje transcendencija i djelotvorna prisutnost traži konkretno povijesno čovjekovo zalaganje: obraćenje i otvaranje duhu Gospodnjem. Prorok, i svaki zadužen za brigu o zajednici, mora bdjeti i opominjati kako Izrael ne bi opet otklizao prema kazni i razaranju (pars destruens). Stoga povijesni kontekst ovog odlomka jasno daje do znanja da prorokovo djelovanje prema sunarodnjacima nije stvar elitizma, društvenog raslojavanja u kojemu neku zadobivaju moć nad drugima i tomu slično, nego pitanje elementarnog opstanka – hoće li Izrael ovoga puta biti vjeran? Radi se o službi podizanja opće svijesti kako bi narod išao prema ostvarenju svog savezničkog identiteta. Službi koja nije lagana, kao što smo vidjeli u ispovijestima proroka Jeremije. S jedne strane pod pritiskom je žive Božje želje za spasenjem čovjeka, a s druge trpjeti mu je opiranje nevjernog naroda.
Rim 13,8-10
Kršćanima rimskih zajednica Pavao piše o odnosu ljubavi i Mojsijevog Zakona. I kad učenik ispuni sve ono što mu pripada u obvezu, i po građanskim zakonima i po Mojsijevom, iza svega ili – bolje – iznad svega toga kao vrhovna norma ponašanja stoji ljubav. Ona odražava onaj stav kojega prema Izraelu i prema Crkvi ima Gospodin. I pojedine odredbe Zakona – na čelu sa Deset zapovijedi Božjih – treba promatrati i živjeti u duhu ljubavi Kristove. One su u svojoj pojedinačnosti ostvarenje ljubavi prema bližnjima koje je Gospodin izrijekom unio u Zakon. Naravno, promjenom kulturološkog konteksta, neke od njih više nemaju onu aktualnost koju su imale u prostoru i vremenu donošenja Sinajskog saveza. Iako Pavao s druge strane u nekim drugim poslanicama naglašava neke od zapovijedi Zakona kao još uvijek dragocjene pokazatelje načina življenja ljubavi. Kod njega uočavamo uvijek važeći princip odnosa prema riječi Staroga zavjeta: one ne mogu biti jednostavno dokinute jer su riječ Božja koja ostaje dovijeka, no treba biti svjestan da je njihov sadržaj prilagođen povijesnom kontekstu u kojemu su izrečene pa ih ne treba petrificirati i kao takve apsolutizirati. Paziti i promicati dobro drugoga kao svoje vlastito – možda bi se tako moglo prevesti starozavjetnu zapovijed ljubavi prema bližnjemu koju citira Pavao.
Mt 18,5-20
Kako je jasno današnje Evanđelje! Kako li je svjež i bistar njegov duh! Nema u njemu posebno teških mjesta oko kojih bi se kršćanin trebao mučiti da dokuči što bi se njima htjelo reći. Pa, ipak, ono je iznad uobičajenog nivoa razmišljanja. Nadvisuje svojom vizijom crkvenog zajedništva, zove u visine. U zrelost ljubavi. Nasuprot prigovorima da Crkva previše opominje i kritizira stoji Isusov standard: brinuti se, stjecati jedni druge. Napose kad se radi o ranama zajedništva, uvredama i povredama ljubavi. Grešku drugoga ne treba razglasiti. Grešnik među Isusovim učenicima ne smije doživjeti da ga se gleda kroz grijeh nego kroz oproštenje i novu priliku koju mu pruža Isus. Umjesto istine o počinjenim grijesima dotičnoga, kršćani neprestano pred očima trebaju imati cilj prema kojim ih Isusova ljubav usmjeruje. Crkvena zajednica treba biti suradnik Dobrog pastira koji traži izgubljenu ovcu i nosi je na ramenima. Bog čovjeka ne gleda kroz ono što je bio ili što jest nego kroz ono kamo ga želi dovesti. Umjesto govorenja u trećem licu, učenik treba ići težim putem – stati pred onoga tko ga je povrijedio i razgovarati oči u oči! Isus savjetuje neka bude prvo osobni susret; u Duhu Božje ljubavi razgovarati s bratom koji je pogriješio. Pristupiti mu onako kako bi svatko želio da se pristupi njemu. Ljubiti ga kao sebe. Neka ljubav bude jedino što će nakon uvrede ostati na horizontu. Pustiti uvredu da ostane u prvom planu značilo bi priznati se slabijim, zlu priznati pobjedu. Hod ljubavi raspršuje prividnu pobjedu zla, oslobađa povrijeđenoga a bratu koji je pogriješio daje novu priliku. Steći brata može samo onaj tko je prije stekao svoje srce, oslobodio ga zla i predao ljubavi. Samo onaj tko je prije oslobodio svoje srce povrijeđenosti može drugoga osloboditi krivnje i steći ga kao brata. Tu počinje Kraljevstvo Božje, to su njegove iskrice. Ono je među učenicima, u njihovim međusobnim odnosima. Ako su svijetli, izrasli iz ljubavi koju primaju od Isusa… Takvi, svezani na zemlji, ostat će sjedinjeni, svezani i na nebu.
U slučaju da izostane željeni efekt, treba proširiti krug onih koji razgovaraju i bratu koji je pogriješio pokazati da je okružen osobama koje mu žele prije svega dobro. Posljednji korak koji je na raspolaganju jest uteći se cijeloj zajednici da mu se ona obrati te pokaže ljubav i brigu za njegovo pogrešno usmjerenje. Ona ima ovlast svezati i odriješiti, proglasiti što je dozvoljeno a što ne, odlučiti o mjeri kojom će takvom bratu pokazati da je njegovo ponašanje nespojivo s pripadnošću Kristu. Sigurno, ovo je možda najdelikatnija zadaća Crkve. Treba paziti da ne traži trun u bratovu oku dok brvna u svom ne opaža, da mjeri onom mjerom kojom će se i njoj mjeriti. Očeva volja za spasenjem svih u odnosu na ovih nedjelja u evanđeoskim odlomcima potanko iznesenu krhkost Isusovih učenika svijetli kao svjetionik svim budućim vjekovima crkvenog zajedništva. Oni koji se sabiru u Isusovu imenu, u Duhu zajedništva kojega je ostavio svojoj Crkvi, osjetit će Njegovu efektivnu prisutnost. Moći će razabirati svjetlo od tame, razlučivati sebičnost od ljubavi i pristupiti svima, pa i onima koji griješe, u ljubavi kojoj je Isus učio Crkvu. Moći će ako su u zajednici u Isusovo ime: ako im je najvažnije ono što je bilo Njemu, ako ljubav koja izvire iz Presvetoga Srca natapa njihova.