Jr 20,7-9
Prorok Jeremija unutar povijesnih događaja nastoji prepoznati Božju djelovanje kao poziv na obraćenje prije nego se dogodi ono što se više neće moći promijeniti. Pad Sjevernog kraljevstva treba služiti kao upozorenje Južnom na ozbiljnost i važnost koja proizlazi iz vjernosti Bogu (3,1-4).
Prva deportacija (597.) to će potvrditi i označiti prekretnicu u povratku Bogu. No, Jeremija je uhićen i optužen za defetizam (20,1-6). Današnje prvo čitanje donosi petu Jeremijinu ispovijest koju je izgovorio po uhićenju (20,7-18). Hod u skladu s Božjim glasom za proroka završio je sramotno. Proživljava dramu. Ono za što mnoge pobožne osobe mole da budu pošteđene. Ti me, Gospodine, zavede… Kada se Božja riječ sudarila s voljom naroda, Jeremija kao njezin glasnogovornik ne ostaje pošteđen nego trpi. Gospodin dopušta da proroka i u fizičkom smislu pogodi nevjernost naroda i pobuna protiv Boga. Jeremija se osjeća zaveden, iskorišten, prevaren…Izložen bijesu bezbožnika. Posljednja dva retka otkrivaju unutarnju dramu: odlučuje više na Boga ne misliti. Obmanuo ga je i treba se od Njega odvojiti, započeti novi život. No, svjetlo Božjeg nadahnuća koje je godinama upijao sada progovara iz njegovih dubina i ne dopušta mu povlačenje. Tako Jeremija proživljava iskustvo razapetosti između Boga i naroda, vjernosti i nevjere. Traži put vjernosti kroz bol i patnju.
Rim 12,1-2
Drugo čitanje donosi prve retke poticajnog dijela Poslanice Rimljanima. Pavao u njima iznosi načelne tvrdnje, izražene u tadašnjim tradicionalnim religioznim kategorijama. Bogoslužje u Hramu – što je bilo temeljno iskustvo Staroga zavjeta a i Apostolovo osobno – zamijenjeno je duhovnim bogoslužjem koje obuhvaća cijeli život. Ukinuta je podjela na sveto i profano! Ovakav odnos s Bogom daje životu onaj dublji smisao, svezu i dosljednost (latreia logike) za kojima je težio otmjeni grčki duh i koji je, u konačnici, duboka čežnja svakog čovjeka. Život poprima smisao i vrijednost u onoj mjeri u kojoj je usklađen s Božjim projektom. Duhovno bogoslužje sastoji se od dva elementa. Prvi uključuje odbacivanje vrjednota suprotnih Evanđelju (ne suobličujte se ovomu svijetu). To je odrični vid prinosa Bogu. Potvrdni vid prinosa Bogu jest trajno obnavljanje pameti, da bi moglo razabirati put kojim vodi Duh. Nakon niza izbora učinjenih po ovom principu čovjek u duhovnom smislu ne može ostati na mjestu nego prevaljuje određeni put. Njega Pavao naziva preobražavanjem. Duh Uskrsloga Krista kršćaninu ne samo da pomaže usvojiti novi vrijednosni sustav nego i nositi terete života, bol i patnju kako bi nadmoćno pobijedio po Onomu koji ga uzljubi.
Mt 16,21-27
Učenici su prošle nedjelje čuli neočekivane riječi: ti si Petar, Stijena, i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju! Danas ih zbunjuje najavom svoje muke i smrti. Kako ćeš, Gospodine, spasiti povijest ako dopustiš da te ubiju? Što ćeš time postići? Takvom načinu razmišljanja Isus se strelovito obraća prepoznajući njegov izvor – nosi se od mene, Sotono! Čitatelj evanđelja može biti iznenađen, Isus nije. On se sa Sotonom već susreo i – pobijedio. Sotona je tada navodno bio spreman odreći se vladavine nad kraljevstvima svijeta i predati je Isusu ako mu se pokloni. Bi li se sam dobrovoljno razvlastio? Dakle, i da mu se Isus poklonio, Sotona se ne bi razvlastio. No, time bi se promijenilo nešto bitno jer da se poklonio pred Sotoninim zahtjevima, Isus bi napustio onaj smjer koji će se uskoro u Evanđelju pokazati jedinim stvarno opasnim po Sotonu. Upravo Ga od toga pravca Sotona želi odvratiti! Čak je bio spreman formalno Isusu predati dominij – tvoja su sva carstva svijeta! – samo da ga odvrati od onoga što je za njega, Sotonu, jedino realno pogubno. Posrijedi je bio pokušaj nagodbe, dakako, s elementima prijevare jer njezina autor je ipak Sotona! U konačnici to znači kako Sotona, da bi gospodario, ne mora djelovati na vidljivi način – pojavljivati se i potpisivati naredbe! On bi gospodario već time što Isus istinski ne ispunjava svoju misiju. U tome svjetlu treba gledati i Petrov istup. Njegove riječi temelje se na najdobronamjernijim ljudskim i prijateljskim motivima. On želi Isusa spasiti od muka i smrti. Želio bi da Isus svoje djelovanje drugačije postavi kako ne bi bilo pometeno s pozornice ovog svijeta nego da bude snažno i da preobrazi svijet. Međutim, čak i najbolje želje – najbolje što ljudsko srce ima – ako ide protiv riječi Božje, ne vodi dobru nego je vođeno od Sotone. Bilo da ga se spominje ili ne, Sotona dominira kad god stvarnost nije iluminirana Kristovom istinom, Njegovom riječju! Jedino svjetlo Kristove riječi ruši Sotonin utjecaj. Petar nije nastupio sa pozicija Isusove riječi i zato Isus otkriva onoga tko jedini može profitirati ako se napusti riječ Božja: Sotona. Time Isus dovršava pouku pri osnivanju Crkve. Daje odgovor na pitanje kako je moguće da Njegovi učenici, slabi i sa premalo znanja, mogu voditi Crkvu – upravo on, Petar, bit će joj temelj! To je moguće zahvaljujući Isusovoj riječi – vodit će je nezabludivo unatoč Sotoninim zamkama. No, kada se čovjek najmanje nada, Gospodnji put može krenuti naizgled bezizlaznim smjerom. Poput Jeremije proroka i Petra, učenik se može na njemu naći zdvojan. Budući da izvan riječi Božje ne postoji put u život, preostaje u njezinu svjetlu razabirati tragove života, što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. Da život prijeđe u duhovno bogoslužje.