1Kr 19,9a.11-13a

Prorok Ilija, otac biblijskog proroštva, u Prvoj Knjizi o Kraljevima predstavljen je kao drugi utemeljitelj jahvističke vjere iza Mojsija. Za razliku od Samuela, koji je uvodio novi politički sustav i rješavao pojedinačne probleme, Ilija je trebao spasiti Izraelov identitet da ne dođe do potpunog otpada od Gospodina. Dakle, sve ono što je Izrael postao nakon izlaska iz Egipta došlo je u pitanje.

Nakon čudesne žrtve na Karmelu i svršetka suše (18,20-46) mora poput Mojsija u izgnanstvo: bježeći pred kraljicom Izebelom i dospijeva na Horeb na kojem je i Mojsije susreo Boga i primio deset zapovijedi. Božje pojavljivanje na Horebu ovoga puta je drugačije – Ilija pred sobom ima drugačijeg Boga. Ide mu u susret, liječi njegovo malodušje, strah i umor pred velikim izazovima. Umjesto silnih znakova, susreće ga u šapatu laganog lahora. Glas lake tišine… Dok je Ilija očekivao utjehu u svezi prošlih događaja, Božja riječ mu šapće o budućnosti jer ona ima dati puninu prošlim i sadašnjim zbivanjima. Božji šapat koji otkriva novo lice Boga i čovjeka, daje snagu za sutra, otkriva pogled na nove korake i novo zajedništvo Božjeg naroda. On otvara ono što je zatvoreno, probija zatvoreni krug i daje novu perspektivu. Bog je onaj koji omogućuje ono što je čovjeku nemoguće; On je izvor onoga biti čovjek.

Rim 9,1-5

Nakon što je detaljno obrazložio zašto Zakon nije nužan za ulazak u zajednicu Božje obitelji, Pavao u ovom dijelu Poslanice Rimljanima se suočava s delikatnim pitanjima: kakva je onda korist nekomu biti Židov? Imaju li oni ikakvu prednost? Nije li Izrael zamijenjen Crkvom? Tražeći odgovor, u središtu Pavlova argumentiranja nije Izrael i njegova (ne)vjernost nego Bog. On se zauzeo za Izraelovo spasenje i ostaje vjeran svomu naumu. Poput Ilije u susretu s Bogom, izražava svoju veliku bol zbog suprotnosti između povlastica, kojima je Bog obdario Izraela, i njegove nevjere. Najveća od njih jest da je od njih, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega Bog blagoslovljen u vjekove. Time Pavao ovdje po prvi puta eksplicitno govori o Isusovom božanstvu, što je ujedno i najraniji primjer uporabe tog naziva u Novom zavjetu. U Pavlovo kao i u starozavjetno vrijeme Izrael se dijelio na veliki nevjerni dio i manji – vjerni ostatak. Na način dijatribe žučno raspravlja sa zamišljenim protivnikom pitanje kako Izrael koji nije povjerovao može sudjelovati u sinovstvu i spasenju te kako ipak može ostati u sveopćem Božjem spasenjskom naumu. Na koncu ovog odsjeka, poput Ilije, nadahnut je izraziti pouzdanje da će Božje milosrđe privesti čovječanstvo i cio Izrael punini spasenja. Bog – izvor i uvir povijesti! Koliko se god njezine pojedine etape činile krivudavima, oslobađa i preporađa saznanje da Božja ljubav nikada neće odustati – uvijek i sve privodi sebi. Živjeti iz ove spoznaje znači početi novi život.

Mt 14,22-33

Ilija, prije nego se uspeo na brdo Horeb, na čudesan je način dobio kruh koji ga je krijepio za susret s Gospodinom. I Isusovi učenici na čudesan način su nahranjeni kruhom. I njima slijedi susret s Gospodinom… No, kad su vidjeli silan vjetar, sve zaboravljaju. Ovaj odlomak, iako oslikava događaj u lađici, jednostavnim riječima izriče duboku teološku istinu. Nadolazak večeri za Mateja označava kraj Isusovog dana, konac njegovog života. Uspinje se na brdo sam i ulazi u Božji svijet, ide Ocu. Za to vrijeme protivan vjetar poništava napore učenika da prijeđu na drugu stranu. Učenicima se čini da ih je Isus izručio predjelima tame i tjeskobe, kao da ih je odgurnuo od sebe. Zaboravljaju na čudesno umnožen kruh, na Njegovu riječ, na Iliju…Sami na vodi koja je za biblijskog čovjeka slika za sile kaosa, uništavajućih sila (a to postaju i u naše doba, npr. tsunami, velike poplave)! Samo je Bog gospodar voda, on ih je već u stvaranju razdijelio i drži ih u njihovim granicama (usp. Izr 8,29). On je jedini koji može hoditi morskom pučinom (Job 9,8). I o četvrtoj straži tj. o ranom jutarnjem satu koji je u psalmima vrijeme posebne Božje naklonosti, gledaju Ga kako hodi po valovima, ali ne prepoznaju. Nakon tolikog hoda s Njim i elemenata na temelju kojih su ga mogli prepoznati, Isusa su učenici u stanju doživjeti kao – utvaru! No, On ih bodri riječima tipičnim za Deutero-Izaiju: ne bojte se! Ne bojte se okolnosti izvan vas – pogledajte radije u oluje koje huče u vama… Isus ne umanjuje dramatičnost okolnosti u kojima se učenici nalaze. Ali isto tako ne prešućuje da su učenici skloni zaboraviti na čudesno umnožene kruhove kojima ih je hranio, pomisliti da je zauvijek i potpuno otišao od njih, zaboraviti da je već jednom utišao oluju… Sve to sažima u jednu riječ – malovjerni! Petrov primjer donosi srž poruke: na Isusovu riječ se može krenuti i preko valova; Njegova riječ može osvijetliti put kroz neprijateljsko kovitlanje sila kaosa, može voditi u život. No, koga? Onoga i samo onoga koji čuje tu riječ i u nju se pouzdaje. Onoga koji je svoje oči upro u Učitelja i ide prema Njemu. I koji u sebi nema drugih misli. Petar je zapeo jer je njegova sumnja zapravo oklijevanje, kolebanje, uskraćivanje povjerenja Božjoj moći i odustajanje od hoda prema Njemu. Evanđelist svojim čitateljima kao da želi reći: normalno je osjetiti terete života, dobro je opažati sile kaosa i smrti oko sebe. Dobro je čeznuti za odsutnim Gospodinom. No, hod prema Njemu nije nešto što ide samo od sebe jer more života je zaista široko, duboko i neizmjerno opasno. A ipak moguće je ići prema Gospodinu. Moguće je pobijediti sve zamke noći, mora, vjetra i vlastitih strahova i zabluda. Samo treba oči uprti u Njega. Samo treba držati Njegovu riječ. I dogodit će se da On, koji u početku izgleda utvara, što hod ide dalje postaje sve stvarniji. I postat će prava i jedincata stvaranost. A na koncu će se pokazati da su tmine i more i vjetrovi, bez obzira kako opasni, zapravo bili utvara. Da su snažniji samo od učenikovog straha, zbunjenosti i dezorijentiranosti. Ali ne i od ruke Božje. Jer ona usred kaosa grli učenikovu malovjernost, daje život. U Njega gledajte i razveselite se, kliče psalmista.