Mudr 12,13.16-19

Knjiga Mudrosti u svom drugom dijelu želi pokazati kako se Bog angažira u povijesnim zbivanjima da bi se borio za mudraca koji traži pravednost. Prošlost nosi trag “Božjih stopa” iz kojih je vidljiv pravac njegovog djelovanja a iz toga Knjiga Mudrosti izvlači jamstvo Božjeg djelovanja i u budućnosti. Slijedeći tragove u prošlosti, pisca Knjige Mudrosti prirodu Božje prisutnosti dovodi na pragove slavljenja. Iako vrhovna instanca i nikome podložan, Bog svoju moć koristi blago i s velikom uzdržljivošću kako bi poučavao ljudski rod. Ovdje dolazi do izražaja Božja pedagogija: On kažnjava bezbožnika da bi ga odgajao; tek ukoliko se ovaj nikako ne želi odazvati putu mudrosti i pravednosti, onda će biti udaren najvećom kaznom. Uspoređujući povijest vlastitog i drugih naroda, autor spoznaje razliku u strogosti kojom im je Bog pristupao i pripisuje je Izraelovom savezničkom statusu. Činjenicu da su pogani uživali blaži tretman shvaća pozivom da kao Izabrani narod budu blagi u sudu prema narodima koji nisu primili spoznaju i obilje drugih darova kojima se diči Izrael. Starozavjetni mudrac stoga svoje učenike poučava poštovanju dinamičkog karaktera cjelokupne stvarnosti, pa i duhovnog razvoja pojedinaca i naroda. Jer Bog sa svakim vodi poseban dijalog koji često drugima nije transparentan te su u opasnosti krivo ga tumačiti.

Rim 8,26-27

Pavao u osmom poglavlju Poslanice Rimljanima ustvrđuje da – nakon što je u Kristu nastupilo oslobođenje od grijeha, smrti i Zakona – kršćanin je osposobljen živjeti životom za Boga jer Duh Sveti postaje dinamički princip njegovog života! Snaga života koja se očitovala Kristovim uskrsnućem, po Duhu dostupna je svakom čovjeku. Ovo izražaja dolazi napose u molitvi. Ona je susret s Bogom. Razgovor u kojem čovjek može i treba izraziti sebe, svoje osjećaje, svoje stanje, izliti terete svoje duše… No, molitva je i slušanje Boga. Oživljavanje svega onoga što je u čovjeku Njegovo. Svakog dana više shvatiti Njegovu misao, više moći uz nju pristati, osjećati više svjetla i radosti u njoj… To događanje, koje čovjek ne može sam sebi dati, djelo je Duha Svetoga. Tu se raste i pronicanjem Božjih otajstava i prianjanjem uz njih. Ako čovjek, umjesto da neprestano Boga navodi da ispunjava njegove želje, postaje svakim segmentom svog bića sve više u skladu s voljom Božjom znači da ga vodi Duh. Moliti Ga znači otvoriti srce Njegovu svjetlu i vodstvu. Stoga je molitva u Duhu uvijek uslišana – tu se događa ono što On oduvijek želi: zagrljaj Boga i čovjeka!

Mt 13,24-43

Isus nastavlja govoriti u prispodobama. Evanđeoski odlomak donosi ih tri. Prva isprva nalikuje prispodobi o sijaču od prošle nedjelje. No, ubrzo na scenu stupa velika razlika: neprijatelj, Zli, usred pšenice sije kukolj. Zlo sjeme u zemlju dospijeva noću, kada je djelatnost vlasnika i čuvara usjeva umanjena ili je uopće nema. Tu se otvara prostor za djelovanje Zloga. Vidjevši problem uzrasla kukolja, sluge ga žele riješiti jednostavnim eliminiranjem. Želja za dobrom dovodi ih na rub nepromišljenog djelovanja – s kukoljem iščupati i pšenicu! Oni vide kukolj a Gospodar gleda pšenicu! U Gospodarevu odgovoru očituje se Božji stav prema svijetu: dobro i zlo u ovome svijetu nerazdvojno su povezani. Ne zbog metafizičkih principa nego stoga što oboje prebiva u srcu svakoga čovjeka! I psalmist, mudri Job, Propovjednik i drugi priznaju ovu istinu. Umjesto uznemirenosti, ogorčenosti i sličnih reakcija na zakorovljenost usjeva vlastitog srca, iz Isusovih riječi proizlazi da učenik treba ostati miran i s pouzdanjem se osloniti na projekt Gospodara povijesti koji sve privodi punini onako kako On smatra da je dobro. On gleda na dobro u čovjeku i pušta neka ono raste, neka umnaža zrna svoga klasja. Dok je učenik u napasti poistovjećivati sebe ili drugog sa zlom koje nosi u sebi, Gospodin gleda dijametralno oprečno: u njemu vidi biće stvoreno na sliku Božju – na sliku punine Dobra! On stoga u čovjeku traži dobro, razgara ga i oplođuje. Strpljivost i razloge za smireno pouzdanje podvlači i druga prispodoba: koliko god učenik vidio razloga za zabrinutost, treba biti svjestan da njegov rad pripada fazi sjetve i stoga ne može ni slutiti kakvi će biti konačni razmjeri projekta u čije temelje se ugrađuje. Ono što sada skromno započinje, poprimit će ogromne razmjere. No, kao što bi bilo pogrešno nemati pouzdanja u Boga koji upravlja poviješću i biti uznemiren nad prisutnošću zla, isto tako bilo bi pogrešno u ovom obećanju vidjeti razloge za trijumfalizam – prisutnost kukolja do konačnog čina žetve tome bi trebala ostati trajna opomena. Prispodoba o kvascu dodaje novu dimenziju ukupnoj slici: rast Isusovog projekta nije vidljiv, spektakularan. Naglasak je na tihom, skrovitom prožimanju kojim će Njegov Duh protkati stvarnost ovog svijeta tvoreći od njega organsku cjelinu. Kraljevstvo nebesko nije samo napadano od Zloga nego je aktivno: ono je u sebi živa, aktivna stvarnost koja djeluje i širi se sama iz sebe! Ovo je radosna vijest onome tko priželjkuje pobjedu Božjega svjetla u svom vlastitom biću. Jer nije moguće sve činiti da se to dogodi a ostati neobuzet silom Kraljevstva. Ono Duhom djeluje u srcu svakog čovjeka: učenikov duh diže ususret Bogu kao što uzdiže i srca tolikih iako učeniku to nije uvijek razvidno. Stoga je učenik pozvan u sebi i oko sebe kontemplirati sveobuhvatni projekt preobrazbe stvarnosti kojega vodi Gospodar povijesti u njega se uključiti mirno i s vedrim pouzdanjem.