Iz 55,10-11

Anonimni prorok, nazvan Deuteroizaija (Dt-Iz), živio je u vrijeme izgnanstva Izraelaca u Babilonu (555-539 g. pr. Kr). To je vrijeme uspona perzijskog kralja Kira koji će osvojiti Mediju i napokon i samu Babiloniju 539. Reci prvog čitanja pripadaju Deuteroizaijinoj „tzv. Knjizi utjehe“ u kojoj – nakon veličanstvenih obećanja o oslobođenju Izraelaca preko kralja Kira, o njihovu povratku i budućoj ulozi u povijesti spasenja na svjetskom planu – slijede riječi prvog čitanja: jamstvo za sve to jest učinkovitost riječi Božje!

Povratak egzilanata iz Babilona bit će jasan vanjski simbol njezine snage. Za razliku od ljudske riječi koja treba potvrde i jamstva, Božja ne samo da prenosi istinu nego je i djelatna; ona je u sebi energija koja pokreće povijesna zbivanja i ne treba joj nikakvih izvanjskih podrški niti garancija. Ako su dažd i snijeg imanentni prirodnim procesima oplođivanja zemlje, riječ Božja je još više jer po njoj je sve stvoreno. Vjernik je treba osluškivati, prepoznavati njezinu prisutnost i djelovanje kojim preobražava stvarnost oko njega te se uključiti se u njezin oslobodilački i stvarateljski pohod. Ovim je riječima Deuteroizaija pripremao svoje suvremenike za predstojeće oslobođenje iz sužanjstva a na širem biblijskom planu one predstavljaju uzlazni moment linije koja će u Proslovu Evanđelja po Ivanu kulminirati Logosom, Riječju tijelom postalom.

Rim 8,18-23

Izbor liturgijskih čitanja nam veoma promišljeno, nakon govora o povijesno ostvarenom izbavljenju Izraelaca iz Babilonije, u drugom čitanju stavlja pred oči riječ Božju koja u Poslanici Rimljanima obećava izbavljenje koje će nadići povijest i njezina ograničenja. Pavao otkriva kako stvorenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih: stvorenja ovoga svijeta svojim kaotičnim stanjem manifestiraju kozmičku borbu za postizanje istog cilja kojem stremi i čovjek vođen Duhom. Kao što je uslijed solidarnosti priroda zbog ljudskoga grijeha bila podvrgnuta ropstvu i pokvarljivosti, tako skupa s njime čezne za oslobođenjem da bi sudjelovala u slobodi i slavi djece Božje. Time će se ispuniti Gospodinovo obećanje dano Noi o Savezu između Njega i Noe i svakog živog bića (Post 9,12-13). Govoreći o prvinama Duha, Pavao ga uspoređuje s prvinama žetve koje, prinesene Bogu (Lev 23,15-21), posvećuju cijelu žetvu. Osim toga, on često prvine koristi u smislu zaloga kojim se ekonomskim poslovima jamči isplata cijelog iznosa (usp. 2Kor 1,22; 5,5; Ef 1,14). Tako i kršćanin, imajući prvine Duha, ima zalog – razlog više! – za nadu u ispunjenje obećanja: doživjeti otkupljenje tijela, ući u puninu slave i postati su-baštinik s Kristom! A prvine Duha čovjek istražuje i realizira sadašnjim životom po Duhu. Ovo stremljenje stvorenja u sintoniji je sa djelovanjem riječi Božje koja upravlja tijekovima povijesnih zbivanja privodeći ih od Boga projektiranoj punini.

Mt 13,1-23

Ako riječ Božja sve upravlja punini, ako sve stvorenje uzdiše za konačnom i vječnom blizinom Božjom, otkuda toliko različit stav prema toj istoj riječi koju ljudi susreću tijekom svog povijesnog hoda? Sijač sije sjeme, ne mjeri ga i ne štedi. Baca posvuda kao da želi svu zemlju prekriti njime. Tada se doista prvo bacalo sjeme a tek potom pristupalo kultiviranju njive. Neko sjeme odnose ptice, ono koje ostane u tlu ne uspijeva se ukorijeniti a ako i uspije, trnje ga naposljetku uguši. No, ono palo na dobru zemlju dočekat će kultivaciju i donijeti urod. Prema tekstu prispodobe, tri četvrtine sjemena propada. Isus uzima slike zbivanja u poljoprivredi onoga vremena kako bi opisao vlastito iskustvo neprihvaćenosti od većine slušatelja kojima se obraća. Kao Mesija, nije donio očekivano vojno-političko oslobođenje Izraela, nije ozdravio sve bolesnike i nevoljne a skončat će kao osuđeni bogohulnik. No, nakon što On sâm kao sjeme padne u zemlju, Crkva koja će iz njega niknuti prorast će i trajno preobražavati svijet – dokazat će plodnost sjemena i opravdati sjetvu. Uzimajući prizore iz svakodnevice, Isus svojim učenicima otvara oči i nudi dublji uvid u logiku Kraljevstva Božjega, njegove prisutnosti i razvoja. Kao što se zbivanja u prirodi odvijaju ovisno o ključnim zakonitostima i čimbenicima, tako je i s Kraljevstvom. Učenici su pozvani prepoznavati ih, uvažavati i računati s njima kako bi s razumijevanjem mogli pratiti razvoj Kraljevstva i svoje mjesto u njemu. Kao što i u prispodobi uspjeh sjetve nije doveden u pitanje od sijača – on ne žali ni svoga truda ni kvalitetnog sjemena – nego ovisi o kakvoći tla, tako i efikasnost prispodobe i uopće riječi Božje ovisi o kakvoći srca slušatelja. Na prvi pogled može se činiti kompliciranom shema: otajstvena prisutnost Kraljevstva u koju uvodi riječ Božja a u nju čovjeka uvodi kateheza. No, imajući u vidu kako svako srce – gotovo iz časa u čas – može poprimiti bilo koju od kvaliteta neplodnog tla iz prispodobe, stvari postaju jednostavnije. Učenik će promatranjem svoga srca neposredno biti u kontaktu s prisutnošću Kraljevstva u njemu samom, pratiti njegov usud u sebi a potom će lakše razumijevati i njegovu putanju u svijetu oko sebe. Uočit će i njegovu snagu kojom sve prožima a i vlastitu pri-(od)sutnost kojom uz njega prianja ili ne, hita ili se opire Punini za kojom u svojim dubinama žeđa. Isusove riječi su zapravo ohrabrenje jer u središtu prispodobe nisu čovjekove zablude i grijesi nego Bog koji darežljivo dijeli svoje darove. Dirnut sam Njime koji u mene sije toliko puno da bi izvukao tako malo (E.M. Ronchi).