Zah 9,9-10

Prvo čitanje iz proroka Zaharije donosi izrazito lijepu sliku radosti kao posljedice Božjeg spasenjskog zahvata nad Jeruzalemom. Povratak Izraelovog kralja, koji ponizan jaše na magarčiću, povezan je s iščeznućem vojne opreme i proširenjem njegove mironosne vladavine po svem svijetu.

Ovo grandiozno proroštvo odjeknulo je u vrijeme kada se već odavno ugasila davidovska dinastija a Izrael je nakon osvajanja Aleksandra Velikog – svojevrsne globalizacije toga vremena – ostao bez neovisnosti, koloniziran i iskorištavan od stranaca. Kći sionska i kći jeruzalemska bila je zapravo najsiromašnija četvrt Jeruzalema. Njima siromašnima i eksploatiranima prorok navješćuje kralja tj. Boga koji će kćeri sionskoj prići ne satirući okupatora i njegove trupe, nego ponizan. Tu je, gledajući povijest proroštva, novum: umjesto sile, Bog dolazi ponizno služiti one koji su služili drugima. No, tko je spreman za ovu novinu? Isus, koji u današnjem evanđelju, govori o blizini malenih s Bogom, ovo će proroštvo doslovno ispuniti pri mesijanskom ulasku u Jeruzalem kada će doći do raslojavanja na one koji su prihvatili ovakvu logiku Božjeg djelovanja i na mudre i umne kojima ovo – uslijed njihove tvrdokornosti – ostaje skriveno.

Rim 8,9.11-13

Da bi čovjek mogao pratiti Božju misao, na dar dobiva Duha Božjega. Nakon što je jasno istaknuo drastičnu razliku između života po tijelu i života po Duhu, Pavao u drugom čitanju izvlači posljedice po život kršćanina. Vi niste u tijelu, nego u Duhu ako Duh Božji prebiva u vama. Nije samo krštenik u Duhu, nego i Duh prebiva u njemu, u njegovoj misli, djelu… Životodajni kontakt s Kristom moguć je samo preko ovog oduhovljenja čovjeka. Umjesto izvanjskog „mahanja zastavama“, život je onoliko kršćanski koliko ga vodi Duh. Zahvaljujući Njemu kršćaninovo biće se ne sastoji samo od tijela koje teži grijehu i smrti, nego i od duha koji sada teži životu. Ne slijediti vodstvo Duha značilo bi slijediti sebe, ostati na svojoj razini i ne dohvaćati Božju misao. Jedino Duh uvodi u ljubav kojoj uči Isus, daje snagu oprostiti, dobrom pobjeđivati zlo, u radosti vršiti Isusovu riječ i potom imati mir. Jedino na taj način dobiva se iskustvo Kraljevstva Božjega i postaje njegovim dionikom. Sve ispod toga za kršćanina bi bilo premalo. Naposljetku Pavao primatelja Poslanice Rimljanima stavlja na raskrsnicu: svaki životni stav osim prihvaćanja Duha i življenja po njegovu vodstvu zapravo je nekršćanski; uvod je u smrt.

Mt 11,25-30

Ako je u prethodnom odlomku Evanđelja po Mateju Isus korio tvrdokorne gradove Korozain, Betsaidu i Kafarnaum, to je zato što je došao spasiti izgubljeno i mora ih upozoriti da njihovi koraci žure u smjeru propasti. Koliko god je lako ići putem propasti, niti put života ne mora biti gorak i bez osvježenja. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uznemireni duh utamničenog Ivana Krstitelja Isus je blažio i odmarao navodeći mu svoja djela… Dao mu gledati u zbivanja, iščitavati u njima i između njih Onoga koji po Duhu izgoni đavle – kroz prozirnost stvarnosti doći k istini koja oslobađa i raduje! Dok oni koji si umišljaju da su mudri ne mogu ovo spoznati, Isus pomaže Krstitelju primiti Očevu objavu. Što ne mogu „mudri“, mogu maleni, Bogu predanog čistog srca. To je jedan od klasičnih motiva biblijske teologije a Evanđelje po Mateju prožima od već od rodoslovlja, Isusovog rođenja, Govora na Gori, izvještaja o čudesima itd. Isus jedini ima pristup Očevoj intimi i u nju uvodi one koji Ga žele spoznati. Svojim učenicima – koji će biti u napasti pretjerano čekati svaki mig otvrdnulog i Bogu zatvorenog svijeta te stoga padati u beznađe – Isus daje pouku o životnom dodiru Božjim mirom, svjetlom i svježinom. Umjesto da ovise o razvoju odnosa sa svijetom – misionarenje i pastoriziranje – trebaju produbljivati svoju spoznaju Isusa. Jer bavljenje svijetom je odveć tegobna služba bez poniranja u Isusovu blizinu i njezine blagodati. Često se mogu vidjeti umorna lica crkvenih djelatnika, neki čak govore o umoru cijele Crkve. Isus zapravo garantira da zajednica njegovih učenika može svijetu biti pitanje svojim vedrinom i relaksiranošću ako Ga sve dublje spoznaje. Ovaj, praktični aspekt istine, od neprocjenjive je važnosti. U Prvom evanđelju spoznaju Isusa uvijek daje Otac u Duhu. Radi se, dakle, o ulasku u trojstveno događanje. Koliko god da je za Crkvu važno gajiti ispravnu trinitarnu teologiju, nije manje važno živjeti njezine istine i svjedočiti ih. Tako nam riječi današnjega evanđelja dovode u najužu vezu najrazličitije teološke i iskustvene stvarnosti pokazujući njihovu međusobnu povezanost i vitalnu važnost. Iz iskustva je razvidno kako mnogi pogrešno doživljavaju ove Isusove riječi. Nerazborito se opterećuju, čak žive protivno duhu Evanđelja, a potom se čude što ih On nije osvježio i odmorio – jer, čvrsto vjeruju, On sve može! Nije, stoga, slučajno da ovaj odlomak dolazi nakon do sada najoštrijih Isusovih riječi, zapravo prijekora neobraćenima gradovima. Radosna je vijest da postoji život do kojega se dolazi ne uzimanjem novih nego skidanjem starih tereta, ali i upozorenje da treba odložiti posebice one nespojive s Evanđeljem! Koliko zajednica Isusovih učenika u tome ozbiljno napreduje, tim će više ulaziti u dinamiku trojstvenog života i uživati slatkoću Isusovog jarma i lakoću Njegova bremena. I ne samo to! Mudrost Božja tako uređuje stvari da i tegobno misionarsko-pastoralno bavljenje svijetom u tom slučaju poprima nove argumente: Crkva tada kredibilno može, osvrćući se na prethodeći odlomak o Isusovoj prijetnji gradovima, svijetu reći: zašto s toliko truda srljaš u propast? Nije li lakše smekšati se, s manje napora ići u život i lakoću koju mi svjedočimo, negoli u dekadenciju i smrt?