Jr 20,10-13
U vrijeme kralja Jojakima prorok Jeremija ukazuje na zaboravljanje Boga, neprihvaćanje proroka i njegove riječi, lažni kult, idolatriju; optužuje sve podjednako, no uhićen je i optužen za defetizam. Gotovo nikakav odaziv na prorokove pozive za posljedicu ima da je Jeremijina poruka skoro uvijek zatiranje i rušenje, navještaj nasilja i propasti koje će uzrokovati užas odasvud.
Upravo riječima užas odasvud koje je izgovorio pozivajući na obraćenje, počinju se rugati njemu samomu. Tekst prvog čitanja pripada petoj od tzv. Jeremijinih ispovijesti. Od svih je pa i od prijatelja neshvaćen, zatočen i počinje Gospodinu izlijevati svoj jad, sumnja čak i u svoj poziv. No, koliko god bila velika razočarenja što ih je pretrpio, nisu mogla uništiti njegovo pouzdanje u Boga koje prosijava i u ovako dramatičnim trenucima. Uvjeren je da će kao snažan junak obraniti pravdu i siromahe koji se u nju uzdaju. Prorok Jeremija svojim ispovijestima ima pokazuje koliko je teško biti prorok, koliko je teško govoriti istinu i biti prvi koji će dizati glas jer komotnije je pritajiti se, praviti se da ne vidiš i pustiti druge da govore (F. Armellini). Dok pretvara ovaj svijet u Kraljevstvo, riječ Božja uvijek nailazi na otpore ili prešućivanje. Potrebni su oni koji će je prihvatiti živom i izručiti joj vlastiti život, koji će izdržati bez obzira na sve jer plod je vrijedan – novi, Božji svijet!
Rim 5,12-15
Govoreći o grješnosti i Božjem djelu spasenja, Pavao sučeljava praroditelja Adama s Kristom, glavom novog čovječanstva. Osnovna misao usporedbe jest: kao što je grijeh ušao u svijet preko Adama – i s njim smrt, koja pogađa sva ljudska bića – tako je preko Krista došla pravednost – i s njom vječni život. Ovi Pavlovi reci prva su jasna izjava o univerzalnom pogubnom učinku Adamovog grijeha na čovječanstvo. Usporedba Adama i Krista ipak nije harmonično razvijena jer Pavao je želio pojasniti različnost i preobilnost Kristove milosti koja sada vlada umjesto grijeha i smrti, koji su dominirali od Adama: u konačnici, nakana je pokazati da između njih dvojice i razmjera njihovih utjecaja ne može ni biti usporedbe: Krist je bio neusporedivo dobrotvorniji prema ljudima nego li je Adam bio štetan. Čin spasenja nije stvar jednostavne Božje reakcije na ljudski neposluh nego je potpuno slobodna i nezaslužena inicijativa koja nadilazi shemu neposluha i grijeha. Ne uzvraća kaznom nego je grješnike učinio pravednima; nije čekao da se grješnik obrati u pravednika pa da ga onda proglasi pravednim nego je zahvatio u njegovu egzistenciju da ga učini pravednim. Traži ga da bi mu ponudio svoju blizinu, život i ljubav.
Mt 10,26-33
Isus u odlomku iz Evanđelja po Mateju nastavlja davati pouku svojim učenicima o misionarenju i učeništvu: koliko je kršćanin uistinu učenik Isusov, toliko će biti i misionar. U praksi postoje dvije vrste Isusovih učenika. Jedna vrsta su oni koji nitko i ništa ne može pokolebati. To su ljudi koji su u sebe pustili Božju prisutnost. Otvorili su srce Nebeskom Gostu koji ih iznutra krijepi, odmara, osvježava… Oni dobro znaju razliku između života bez Njega i života s Njim. Znaju koji od ta dva zapravo i nije život a kojega se ne mogu odreći. Druga vrsta ne vjeruje da postoji prva! Oni nisu doživjeli ono što je doživio pravi učenik. A nisu doživjeli jer nisu otvorili srce Božjem pohodu. Ostaju lišeni puno toga pa ne razumiju. Stoga, koliko god spoznaja da učenik nije nad učiteljem nagoviješta suočavanje sa progonima i patnjom, u pravom učeniku jačom snagom zvoni spoznaja da je Isusov – On ga neće zanijekati pred Ocem nebeskim nego će ga priznati svojim! Ako se u Govoru na Gori Isusova pouka doimala prilično mirnom (a to je razumljivo jer je tamo bila riječ o stavu prema Zlom i zlotvoru), On ovdje učenika potiče na živu aktivnost. I najtananije nijanse Isusove pouke i najnezgodnije teme – sve to učenik treba hrabro naviještati, svjestan da pozitivnu ocjenu svoga djelovanja ne treba iščekivati u odobravanju suvremenika. Treba se usuditi biti Kristov! Umjesto gledanja što će reći prolazni i nesavršeni sud ljudi, učenik pred očima treba imati Oca koji jedini vidi istinu i čiji sud ostaje za svu vječnost! U Njemu je mir i sigurnost vjernog učenika. Onaj tko se boji Njega u biblijskom smislu te riječi, ne mora se bojati više ničega. Nije slučajno to što Riječi o Božjoj providnosti i brizi stoje u središtu misionarskog govora. Jedino pripadanje Isusu, prianjanje uz istinu Njegova bića i Njegovih riječi može objasniti sve zahtjeve koje Isus navodi tijekom desetog poglavlja Evanđelja po Mateju. Jedino onaj tko tako nosi Isusa u svom biću svojim će vremenom pronositi Kristov miomiris. U takvom učeniku se prepoznaje, u njemu se dobro vidi Isusov lik. Kada se Isus bude priznao njegovim, potvrdit će tu nutarnju istinu učenikovog bića. Iako će na tom svijetlom i ujedno tegobnom putu učenik će ponekada s Gospodinom voditi razgovore poput Jeremijinog, svojim temeljnim stavom pokazuje da prihvaća Kristovu ljubav koja ide za svakim čovjekom, kao što je istaknuo Pavao. Misionarskim djelovanjem pokazuje da joj se pridružuje i želi je donijeti svima. Gotovo gruba konkretnost slika ovoga poglavlja Evanđelja po Mateju stoga nisu učeniku prijetnja nego pitanje: je li Isus u tebi jači?Jači od obzira prema ljudima, straha pred svijetom i grozote mučenja? Iako će učenik, kao i vrapčić pasti – jer jednom pasti mora – je li njegovo dotadašnje postojanje bilo život u ljubavi Božjoj? Želja uživati je i kao misionar dijeliti svakom?
————
Rimski car, imperator Domicijan (81-96 n.e.), u jednom svom proglasu narodu za sebe samog kaže: Naš gospodin i naš bog naređuje da se čini slijedeće… i daje naredbu za podizanje njegovih kipova pred kojima se njega treba častiti kao boga. Njegov nećak i konzul, Klement Flavije koji se u međuvremenu obratio na kršćanstvo, to nije prihvatio. Bio je pogubljen, a žena mu prognana… Evo kako moćnici postupaju pa i sa rođacima ako im se nađu na putu u onom što je njima važno.
Mt ove retke evanđelja piše u vrijeme pogubljenja i progona koji su počeli nakon Domicijanove naredbe. Želi svojim čitateljima dati pravu riječ za teška vremenima, upravlja im Isusovu riječ. Isus najprije upozorava svoje učenike na strah. Strah je inače dobar: signal je opasnosti, sprječava preveliku smjelost. No, ako je iznad normalnih granica onda guši odlučnost i hrabre akcije. Za onog tko želi za Kristom strah je jedan od najvećih neprijatelja. Strah da se ne izgubi ugled, prijatelje, imovinu ili čak i život. Onaj koga uhvati strah nije više slobodan, više ne gospodari sobom. Isus tri puta govori: ne bojte se!
Ovdje nailazimo na interesantne detalje koji mogu pomoći našem kršćanskom sazrijevanju.
Prvo treba reći da postoje dvije vrste Isusovih vjernika. Jedna vrsta su oni koji nitko i ništa ne može pokolebati. Onima koji nisu takvi to se čini čudno i ne vjeruju da mogu postojati nepokolebljivi vjernici. Mogu, itekako mogu postojati. Nešto ranije u istom poglavlju Isus kaže: ne budite zabrinuti…dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti – ta ne govorite to vi nego Duh Oca vašega govori u vama (10,19-20)!
To su ljudi koji su u sebe, pustili Božju prisutnost. Oni su otvorili srce Nebeskom Gostu. On ih iznutra krijepi, odmara, osvježava… Oni dobro znaju razliku između života bez Njega i života s Njim. Znaju koji od ta dva zapravo i nije život i kojeg se mogu odreći, a kojeg ne žele ni po koju cijenu. Zaista, istina je da se čovjek ne želi odreći života, samo pitanje je što je život? Oni koji su Boga pustili u svoju dušu, u njoj s Njim razgovaraju, primaju Njegove darove i nježnost – za njih nema dvojbe što je život bez kojeg ne žele biti.
Druga vrsta vjernika ne vjeruje da postoji prva vrsta! Oni nisu doživjeli ono što je doživjela prva vrsta. A nisu doživjeli jer nisu htjeli otvoriti srce Božjem pohođenju. I ostaju lišeni puno toga. I onda ne razumiju.
Zbog njih Isus izgovara riječi današnjeg Evanđelja. Želi im reći da postoji još jedan način na koji se može živjeti! Možeš biti slobodan. Slobodan si ako si Isusov jer u onima koji su Njegovi vlada ljubav, radost, mir… Ako to ne vlada u meni, onda nisam slobodan, ma što mislio o sebi..
Nisu ni Njegovi prvi učenici kao ni mnogi današnji mogli biti bezbrižni i puni pouzdanja jer nisu doživljavali Božje prisustvo oko sebe i u svojoj nutrini.
Što bi njima značilo priznati se Isusovim pred ljudima? Svrstati se kao u neku partiju? Gledali smo kako su mnogi 90-ih mislili da je Crkva partija pa se svrstali pod njezinu zastavu, a onda i polako otpadali od nje.
Priznati se Isusovim ne znači stati pod neku zastavu, pa ni izgovarati Njegovo ime. Sv. Pavao kad je o Bogu govorio poganima, nije uopće spominjao Božje Ime (usp. Dj 14,15-17; 17,22-31). Ime Isusovo nije riječ, parola iza koje se netko može sakriti. Priznati se Njegovim znači puno više nego izgovoriti Njegovo Ime i reći vjerujem. To znači da je on moj život!
Koji tako žive? To su oni u kojima se prepoznaje i danas, u kojima se dobro vidi njegov lik. Oni koji upoznaju i čuvaju Njegovu riječ. Osjete u njoj svjetlo, prigrlili su je jer osjećaju da ih kao čovjeka diže u dostojanstvu, da ih vodi punini dobra. Polako, njihova djela dolaze u sklad s tim svjetlom. I tu se polako oblikuje Isusov lik u čovjeku. I onda se vidi… ne može se sakriti.
Kao što Pavlov govor poganima govori o onom što Bog čini i kakav je a ne spominje Njegovo Ime, tako i oni koji su Isusovi ne moraju govoriti da su Njegovi jer to izlazi iz njihova bića, isijava iz njihova života. Oni zaista obilježeni Isusovim znakom. Onim najvažnijim su Njegovi – životom!
Mnogi misle da su se već opredijelili za njega, a nisu. Njegov lik u nama da bi živio mora se hraniti njegovom riječju, iz dana u dan se obnavljati njome, inače nestaje. Inače ne živi. Jer ne mogu ja dati svojom snagom život njegovom liku u meni – nemam te snage. To može samo on. I zato mnogi žive onako kako im nadođe – to onda znači onako kako je lakše, kako svi čine, kako je čuo od drugih pa bez obzira kuda to vodi…i pri tom još misle da su se opredijelili za Isusa.
Kad se pitaju tko sam ja?, onda si daju odgovor: ja sam onaj tko je uspješan, nezamjenjiv u ovom ili onom, naj- ovako ili onako, onaj koji mora imati ovo ili ono, koji mora biti omiljen u društvu, ugledan, poštovan itd. Onda živim u strahu hoću li to ostvariti, trošim i umne i fizičke snage da to uspijem, strepim ako mi ne ide. Tu cvate egocentrična požuda. Ako ne uspijevam, onda me iznutra preplavljuje srdžba. I tako prolaze dani, troši se snaga.. A ne pitam se: mogu li se ja toga okaniti – neka mi Isus bude najviša vrijednost. radit ću, trudit se, ali ne da ja budem u prvom planu nego za dobro ljudi oko mene, dat ću prednost Božjoj riječi a ne uvijek mojim željama?
Zamislite kako bi izgledao svijet, naše kuće, sela i gradovi da nema požude i srdžbe? To bi bio novi svijet! Ima ljudi koji u sebi nose taj novi svijet. Bez obzira što će ih ovaj stari svijet gledati začuđeno pa i neprijateljski. Unatoč svemu, oni su odlučili pripadati novom svijetu.
To su oni koji su se priznali Isusovima, ne riječju nego životom. Oni su Njegovi i On ih neće nikada zatajiti i odreći ih se.
Danas je prigoda upitati se: kome pripadam? Ovom starom svijetu i njegovim mjerilima ili novom, Isusovom?