Svetkovina Presvetog Trojstva

Izl 34,4b-6.8-9

Prvi Sinajski savez razvrgnut je činom nevjere naroda jer je sebi načinio zlatno tele. Nije mu preostalo drugo nego čekati eventualno oproštenje. Na Mojsijev zagovor Bog oprašta narodu i odlučuje s njim obnoviti svoj Savez – zato Mojsije mora napraviti nove ploče Saveza i ponovno poći na goru – jer on je Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Njegovo milosrđe hebrejski izvornik opisuje izrazom koji evocira osjećaje majke prema djetetu što ga nosi u utrobi. Tu se nazire nutarnja kvaliteta Božjega bića – ljubav! Ona se pokazuje postojanom i milosnom unatoč Izraelovoj nepostojanosti. Njezin izraz jest i strpljivost u podnošenju grijeha te obilje vjerne, savezničke ljubavi kojom stoji uz svoj narod. Ova zgoda se nalazi na početku dugog hoda tijekom kojeg će uslijediti mnoga Izraelova nevjerstva, ali će povijest će pokazati Gospodina vjernim i postojanim saveznikom. Iako dopušta da posljedice grijeha pogode Njegov narod, On ga ipak ne prezire i ne napušta. Tako će Izraelci vremenom spoznavati da je Gospodinova ljubav njihov život – žive i opstaju zahvaljujući njoj.

2Kor 13,11-13

Drugo čitanje nam donosi ponajkraći Pavlov poticaj zabilježen u njegovim poslanicama. No, to ne umanjuje snagu privrženosti Korinćanima koju u nj unosi. Radost je jedan od najistaknutijih plodova Duha – ako Korinćani obiluju njome znak je da su otvoreni Duhu. Tada će biti moguće međusobno usavršavanje i tješenje, tj. ispunjavanje duhovnom snagom koju im Pavao želi komunicirati poslanicom. To su preduvjeti da bi postigli složnost koja se ne može narediti i ostvariti nikakvim autoritetom odozgor. Naposljetku im preporuča njegovanje mira – mir kao ukupnost dobara nije moguć bez ispunjenja prethodnih poticaja. Ako budu slijedili navedene poticaje, kao kruna nastupit će Božja prisutnost. Posljednji redak donosi najpotpuniju od svih formula blagoslova koje nalazimo u pavlovskim poslanicama. Zahvaljujući milosti Isusa Krista učenici su upoznali ljubav Božju koji ih svojim Duhom Svetim uvodi u zajedništvo sa sobom i međusobno jedne s drugima.

Iv 3,16-18

Odlomak iz Evanđelja po Ivanu sadrži sažetak svega onoga što je do toga momenta evanđelist rekao o utjelovljenom Logosu, Riječi–Sinu Očevom, uključujući i Proslov. Međutim, ovdje se pojavljuje motiv koja do sada nije korišten, kojega Prolog naglašavajući velike istine još nije upotrijebio – ljubav! Sve ono što Bog čini – i stvaranje svijeta po Logosu, njegovo utjelovljenje u svijetu pa i kriterije po kojima će suditi svijetu – sve treba gledati u svjetlu ljubavi. Svijet, dakle, nema početak sam u sebi pa ne može ni svoje značenje dokučiti sâm, u granicama svojih snaga. Sve i – očinstvo, majčinstvo, životinja i biljka, minerali – sve ima jedno dublje značenje. Sve dolazi iz dubina Božje ljubavi koju ne vidimo, sve ona upravlja dohodištu kojega također ne vidimo. Ljubav je ovdje prikazana kao eksces, nešto što nadilazi uobičajena očekivanja: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Jedinorođenog Sina. Očev identitet temelji se na činjenici da ima sina. Nebeski Otac lišava se svog Jedinorođenca! Daje ga bez ograničenja cijelom svijetu – svakom tko vjeruje u njega. Niti svrha Sinova predanja nema ograničenja – život vječni. Svijetu kakav jest, dezorijentiran, autodestruktivan ili čak Bogu protivan, Bog daruje svog Jedinog Sina, izraz neograničene ljubavi. Abraham je bio kušan: hoće li Bogu žrtvovati jedinca Izaka? Nije ga žrtvovao a ipak je prošao na ispitu vjernosti. Ono što Abraham nije morao, učinio je Bog. Dat će svijetu neka kuša njegovu ljubav kojom u Jedincu daje sve. Kao što su Izraelci uslijed pogleda na mjedenu zmiju ozdravljali od otrova kojim su bili zaraženi, tako će svaki čovjek biti pozvan pogledati na predanog i uzdignutog Sina Čovječjega da bi ozdravio od svog „otrova“ – laži uslijed koje se udaljuje od Boga. Adam i Eva, iako su sve primili od Boga, ipak su na zov zmije – koja im do tada ništa nije dala (!) – počeli sumnjati u Boga koji im je dao sve i prijestupili Njegovu riječ! Ljubav koju je Jedinorođenac izlio na križu protuotrov je urođenoj ljudskoj sumnjičavosti i nepovjerenju prema Bogu. Omogućuje otvoriti se najvećoj Ljubavi koja je u Sinu sve predala za svijet. Samo onaj tko prihvati da je stvoren i voljen od drugoga postaje sposoban rađati i voljeti, nalik onomu tko ga je stvorio i volio. Čovjek se rađa nanovo-odozgor ne tako da ponovno uđe u utrobu majke nego da se otvori Očevom srcu (S. Fausti). Kada shvati da je voljen od Oca, tada postaje ono što je oduvijek bio u Njegovim očima. Samo u Sinu, koji ljubi upravo onako kako je i sâm ljubljen od Oca, ljudi mogu vidjeti puninu svog identiteta kao sinova Očevih. Čovjek tada pronalazi samoga sebe ili, odbacujući ga, zatvara se i gubi ono za što je stvoren. Sin je Svjetlo svijeta i svi su pozvani Svjetlu. No, upravo ovdje počinje i izvršava se sud: on se događa u istom činu u kojemu i spasenje – u daru Svjetla. Stav pojedinog čovjeka prema Sinu pokazuje njegovu unutarnju bit i kakav stav prema Bogu želi zauzeti. Kao što je Bog objavio svoje srce, svoj identitet ljubeći do kraja, tako zauzimanjem stava prema Svjetlu čovjek očituje svoju nutarnju istinu! Bog je svjetlo i tame u njemu nema nikakve. Umjesto da sudi, Bog ljubi. Tko odbija Ljubav i Svjetlo sam se odlučuje za tamu i mržnju. Tako Bog u svojoj ljubavi i slobodi kuca na vrata čovjekove slobode i doziva njegovu ljubav – njegovo rađanje kao sina u Sinu.