Dj 2,1-11

Pisac Djela apostolskih dan Pedesetnice vide kao ispunjenje: svi su bili zajedno na jednom mjestu – kao da su se vrijeme koje se ispunilo i prostor skupili u jednu točku u kojoj će se dogoditi izlijevanje Duha Svetog i obnavljanje čovječanstva. Pedesetnica tj. Blagdan sedmica prvotno je bio poljoprivredni blagdan koji se slavio sedam sedmica nakon početka žetve ječma.

Vremenom je postao komemoracija sklapanja Sinajskog saveza – tada je Izrael postao Božji narod. Djela poput jeke preuzimaju i odražavaju biblijske motive prisutne u opisu sklapanja Saveza i time predstavljaju Pedesetnicu kao obnavljanje Saveza s Bogom tj. re-konstituciju naroda Božjega. Pojava Duha donesena je samo usporedbom (kao silan vjetar, kao ognjeni jezici) jer sam događaj ostaje neizreciv. No, učinak je itekako osjetan: do maločas uplašeni – centrirani na sebe – apostoli sada izlaze na trgove i ulice, hvale Boga, njihov govor u jezicima svi razumiju, činit će čuda i sve narode pod nebom okupljati u novi Božji narod.

1Kor 12,3b-7.12-13

Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima produbljuje otajstvo prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga. Njegov pristup temi stavlja naglasak prije svega na jedinstvo. Ono dolazi do izražaja u tri paralelne izreke temeljene na trijadi Duh/Gospodin/Bog: različitost dara u vezi je sa jednim Duhom koji ih daje, različitost službi sa jednim Gospodinom a različitost djelovanja sa jednim Bogom. Ono što se ljudskim očima čini različitim i mnogostrukim, dolazi iz jednog božanskog izvora. Stoga su izlišne rasprave o postojanju viših, vrjednijih i manje vrijednih darova. Štoviše, nasuprot onim Korinćanima koji su smatrali kako su ušli u višu, duhovnu razinu egzistencije Pavao tvrdi da su svi krštenici dijelovi jednog Tijela – Kristovog u kojem nas ujedinjuje Duh Sveti. Dakle, niti može postojati neka egzistencija koja bi bila viša, niti mogu postojati neki darovi, karizme koji bi nekoga izdigli nad druge jer najviša mogućnost življenja u Duhu jest – ljubav. Ona sve ujedinjuje, oduzimajući motive za elitizam u zajednici.

Iv 20,19-23

Radnja ovog evanđeoskog odlomka odvija se uvečer tog istog prvog dana u tjednu tj. u dan poslije subote koji će, upravo zbog Gospodinovih ukazanja baš na ovaj dan (20,26), postati dan Gospodnji tj. kršćanska nedjelja. U maniri starozavjetnih teofanija Isus prisutnima izriče riječ mira (20,19.21). Time ispunjava obećanje koje je dao tijekom posljednje večere (14,27; 16,33) – obećanje mira kojeg svijet ne može dati. Čak i sada, u ovoj sobi ispunjenoj strahom, njegovi zakočeni, blokirani učenici mogu primiti mir. Isus je k njima stigao nadilazeći fizikalne zakone. Superioran, može im pružiti svoju snagu – svoj mir! Može im garantirati da ograničenja koja oni vide ne postoje. Može ih povesti u nove horizonte. Simboličkom radnjom, koja podsjeća na božanski stvaralački duh koji je dao život prvom ljudskom biću (Post 2,7) – i kao znak rađanja iz vode i Duha (Iv 3,5-8) – Isus dahne u njih i daje im Duha Svetoga. Onaj Duh koji je počinuo (1,33) na Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta (1,29) sada silazi na učenike i time ispunja Ezekielovo proroštvo (Ez 36,25-27) koje povezuje Duha Božjeg s oproštenjem grijeha. Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas (20,21). Isus, koga je poslao Otac, sada je prisutan među njima noseći na sebi rane raspinjanja. No, Otac je Raspetoga dao učenicima na način koji u njima budi mir i radost. Dao im je zoran prikaz snage ljubavi koju Bog opravdava pred lažima i optužbama Kneza ovoga svijeta. Otac Isusov je sada i njihov Otac (20,17). Stoga će i oni, kao i Isus, biti poslani – neka krenu put sebedarne ljubavi, biti u svijetu ono što je do sada Isus bio (13,20; 17,18); svojim životom svjedočiti da je kuća Očeva (14,10) otvorena svim ljudima. To je novi način na koji Otac sve privlači k Raspetom Isusu u novu zajednicu ljubavi. Kao što je Magdalena nakon susreta s Uskrslim bila poslana odnijeti vijest apostolima, tako i učenici dobivaju poslanje koje ih izvodi iza zaključanih vrata, izvodi ih iz njihovih strahova i šalje ih u svijet kojeg Bog ljubi (3,16). Dakle, dar Duha, osim što omogućava njihovu osobnu, omogućavat će i transformaciju drugih ljudi – opraštajući im grijehe, učenici će im omogućiti pomirenje s Bogom (20,23). Opraštajući njima, Bog će preko njih djelovati da bi opraštao i drugima. U iskustvo zla koje su sami uzrokovali, ili su ga trpjeli, sada ulazi snaga i svjetlo Duha Svetoga kako bi razmaskirao zamke Zloga u svijetu. On će očitovati i istinitost Kristove ljubavi i istinu svijeta kakav jest u svojoj zatvorenosti svjetlu Božjem (16,8-11). Upravo preko učenika Duh ima pred svima svjedočiti za Isusa (15,26). Učenici su napustili Isusa, odrekli se Istine dok je svijet protiv nje vodio proces. Priklonili se tami. Sada im Isus oprašta i daje Duha kojim mogu oproštenje nositi drugima. Ako je njihovo iskustvo zataja i izdaja, dar Uskrsloga jest mir i oproštenje – to su darovi ljubavi koju im Isus da je po Duhu. Moderni čovjek se danas buni: što meni tko ima opraštati grijehe? Ne želim iznad sebe imati nikoga na putu do Boga – zašto bi neki svećenik bio iznad mene? Takvo razmišljanje previđa bitnu stvar: Isusov učenik, koji je primio dar Duha i poslanje da oprašta grijehe, nije postavljen ni nad kim! On sam je grešnik, on je prvi onaj koji ima iskustvo grijeha i koji se prvi treba miriti s Bogom i drugim ljudima. I zato kada vrši poslanje opraštanja grijeha, kada oprost proglašava drugom čovjeku, nije iznad njega. On drugoga uvodi u onu milost koju sam uživa. On je grešniku su-brat i prijatelj – nikakva instanca iznad!

———-

Dobiti Duha Svetoga. Kako je to moguće? Jednostavno. Isus je dahnuo u svoje učenike i rekao: primite Duha Svetoga! Bog daje i ja primam! Nema bez Njegovog davanja i bez želje da ja primim. Time se raspoznaju oni koji žele biti građani Božjeg svijeta. Svijeta širine jer Božje srce je kudikamo šire i veće od našeg. I zato onaj tko primi Duha Svetoga ima više Božjeg u sebi, širi se iznutra.

Svako širenje izaziva neko trenje s onim starim – ono novo što je veće treba si napraviti mjesta. Više dobrote, više mira, veća širokogrudnost, više ljubavi za istinu, za ljude, više smisla za dar – sve to u uskim grudima može prouzrokovati bol. Sve to može ličiti na porođajne muke. A mi smo naraštaj koji ne voli muke, koji ne voli porode.

I što onda radimo – kažemo u sebi: neću te muke, što mi to treba? Tko me može tjerati na ono što mi pričinjava muku? Ako je i dobro u pitanju, neću da u njega idem s mukom! Hoću po svojem, onako kako mi je lakše. I onda postajem dijete svog vremena koje će pošteno odraditi samo svom poslodavcu – ako i to! – a ostalo ide po „mom“! Onda nije čudo da je oko nas odviše ležernosti, površnosti, nezainteresiranosti, bezvoljnosti… Bezvoljni stari, bezvoljni mladi, trude se ubiti vrijeme jedni, trude se i drugi! Kad se pokrenu, to često znade biti da pobjegnu od dosade koju su si priuštili, da pobjegnu od nekih nezgodnih pitanja koja im dolaze iznutra.

A Duh Božji je nadahnuće, ako mu se otvorimo! Zar ne kako je slatko onomu koga obuzima osjećaj ljubavi za neki hobi, neki makar mali ideali daju mu krila i on biva nošen nekom nevidljivom rukom – hoda, trči, leti kud ga nadahnuće nosi? Jeste li ikada bili pokraj nekoga za koga možete reći da je pun života? Pogotovo kraj nekoga u kome plamti Duh Sveti? To su trenuci koji se ne zaboravljaju. Jer naše biće, pozvano na let, ne može a da ne zatitra kad vidi kako netko leti od životnog napona, a onda pogleda sebe i što vidi? Vidi da je poput onog orlića kojem su rekli da nema smisla letjeti i da je to naporno i koji je zato nastavio živjeti kao kokoš, nije se trudio i zato nikad nije ni poletio.

Da, stvoreni smo za let jer smo stvoreni za Božji svijet! On po daru Duha Svetoga počinje već ovdje! Može početi. Može početi zato što Bog ovom smalaksalom svijetu koji je ostao bez daha uvijek daje ono što mu treba – nudi mu svoj dah-svog Duha!

Veza između čovjeka i Božjeg Duha nije novotarija. Ona je naša najstarija veza s Bogom jer smo iz nje postali. Ona je grana na kojoj sjedimo. Bog je puhnuo u prašinu, dahnuo svoj dah i uzbibao je. Čovjek je prah kojeg drži Božji dah, Njegov duh. Ako povuče svog daha, čovjek nestaje, pogiba se k zemlji – pogiba (Ps 104,29-30).

Gdje život sustaje, malaksava – nestaje zapravo Njegovog duha. Kad nam se čini da sve u nama pada, da nas okolnosti oko nas lome i satiru, ništa nije gotovo. Sve Njegov duh može dići – ma, digao je zemlju i nebo! Ako mi se čini da me okolnosti satiru, to nije zato što je previše „okolnosti“, nego zato što je premalo Njegova Duha u meni. On je „vjetar koji ne da prahu da počine“ (Turoldo). Zato, biti bez Njegova Duha, zatvoriti ili ne htjeti Mu otvoriti vrata, znači živjeti napola. Znači stišati u sebi život, ne dati mu da se razgrana i rasvjeta. Uskratiti mu nove porođaje za toliko toga na što nas život zove.

Danas je zgodan dan sjetiti se Djevice Marije: u njoj je Duh Sveti pokazao svoje bogatstvo jer je podigao novi život. Od svih ljudi ona najbolje zna kako je sladak i čudesan Duh Sveti. Tamo gdje nema ništa On podiže ono neizrecivo!

Kao što je u Mariji podigao Isusa u život, vidimo u prvom čitanju kako je iz mnoštva ljudi koji su imali malo toga zajedničkog počeo praviti novi narod. Kako je moguće da razumiju jedni druge? Kako je moguće da čovjek razumije najrazličitiju riječ koju je čuo-Božju Riječ? Kako je moguće da čovjek čovjeku oprosti? Da ima snage krenuti dalje tamo gdje nitko ne vidi razloga, motiva? To zna samo Duh Sveti!

Mi smo još uvijek smiješni đačići: hoćemo sve znati! Ono što ne mogu shvatiti, za mene ne postoji! Prvi razred pučke škole! I ovaj život kojeg živimo još uvijek ne razumijemo, još uvijek ne znamo kako Duh Božji uzbiba prašinu i drži je u neshvatljivim kombinacijama od kojih je izgrađeno naše tijelo. Kako bismo mogli razumjeti sve Njegove darove, kad ni njihovu polovicu još ne možemo dokučiti? Još smo mali prvačići…

Isus nudi Duha Svetoga – ne našoj pameti koja ne može sve shvatiti, nego srcu. Da uđemo i u ono što još ne shvaćamo. U Njegov mir, dublji od stiske svijeta, u Njegovu ljubav koju ne može ohladiti sav led i mržnja ovog svijeta, u Njegovu radost koju ne može potamniti nikakva pomrčina…

Ako se otvorim Duhu Svetom, neću li onda stršiti, neću li se morati izložiti jer ću prvi nekom pružiti ruku, prvi reći „opraštam ti“, prvi osjetiti da trebam ovo ili ono? Da stršit ću, bez sumnje. Drugačije ni ne može biti: u svijetu koji živi na pola koplja, onaj tko je Božji ne može ne isticati se. Ali, konačno ću izići iz mračnog kutka u koji sam se zavukao, poput učenika iza zatvorenih vrata. Izići na svjetlo, u život. U tamnom sobičku, u koji sam pobjegao od Boga i od drugog čovjeka, ostaviti ću svoj strah i reći životu DA. Ostavit ću svoju tamnicu i pružiti ruku životu, drugom čovjeku. Zapravo, pružiti sebi onaj život kojeg sam do sada držao daleko od sebe, s one strane vrata. Jedino, greška je bila što sam u utamničen bio ja, a ne život.

Prihvatiti Duha znači krenuti u one predjele života gdje još nisam bio.

Primite Duha Svetoga!