Dj 6,1-7
Nakon što je u prethodnim poglavljima naznačio glavne linije restauracije Izraela, naroda Božjega okupljenog Duhom u zajednici Uskrslog Isusa, pisac Djela apostolskih pred sobom ima drugi važan cilj. Nakon što su se Dvanaestorica pokazali Isusovim autentičnim svjedocima, pitanje je kako će blagoslov (usp. 3,25-26) kojega oni komuniciraju dospjeti do kraja zemlje (1,8)? Na koji će način pogani postati baštinici Abrahamovog blagoslova? U novoj, velikoj cjelini koja počinje ovim odlomkom Djela apostolska opisatn će proces kojim je Crkva započela projekt misija među poganima.
Ponajprije će istaknuti kontinuitet između Dvanaestorice i onih koji će ići k poganima (succesio apostolica). U tu svrhu donosi izvještaj o posluživanju udovica u Dj 6,1-6: sedmorica koji su postavljeni za poslužitelje kasnije će propovijedati Riječ Helenistima u Jeruzalemu i poganskom svijetu. Naime, jeruzalemska zajednica se sastojala se od dvije grupe ljudi, palestinskih i helenističkih judeokršćana (iz dijaspore). Helenistički židovi iz dijaspore imali su u Jeruzalemu svoja vlastita društva i sinagoge (bilo ih je ukupno oko 480). Kao što Dvanaestorica imaju autoritet u posluživanju Izraela (Lk 22,25-30; Dj 4,32-37), tako će sedmorica novozaređenih đakona helenista imati autoritet među Židovima grčkog jezika. Lukina građa kojom je ovdje započeo nastup helenista kulminirat će izvještajem o prvom apostolskom Saboru u Dj 15: ondje će njihovi crkveni predstavnici predvođeni Pavlom i Barnabom doći u Jeruzalem i dobiti priznanje zakonitosti misijskog djelovanja među neobrezanima bez nametanja obveze obdržavanja Mojsijeva Zakona.
1Pt 2,4-9
Drugo čitanje iz Prve Petrove Poslanice čitateljima pred oči stavlja velebnu sliku duhovnog Doma tj. hrama koji metaforički predstavlja narod Božji. Ovdje vještim retoričkim postupcima autor preuzima teološke motive iz Knjige Izlaska (sveto svećenstvo). Svrha ovog postupka jest primateljima posvijestiti njihovo dostojanstvo – oni su narod Božji, iako usred neprijateljski raspoloženog okruženja. Govor o ovoj perspektivi autor impostira detaljizirajući aspekt trpljenja: misterij Kristove muke nastavlja i tijekom povijesti biti prisutan jer ga ljudi u svim vremenima odbacuju. Kršćani, prihvaćanjem trpljenja uzrokovanog svojim identitetom i njemu vjernim životom, čuvaju ovaj misterij i na taj se način pridružuju spasenju te, zahvaljujući transformaciji po Duhu, grade autentičnu mesijansku zajednicu koja se identificira sa pashalnim Kristom. Štoviše, svojom vjerom kršćani su nazidani na Kristu i postaju kamen o koju se oni koji ne vjeruju spotiču. Njihova vjera jest i temelj njihove časti pred Bogom (2,7) i aktivni čimbenik društvenog života kojim su prvo oni – nehotično, ali neizbježno – provocirali one koji ne vjeruju te zato sada trpe njihovu reakciju. U povratku, njihovo trpljenje se predstavlja kao očitovanje životnosti vjere kojom su se ugradili u duhovni Dom i, zajedno s Kristom, postali kamen spoticanja za one koji ne vjeruju. U isto vrijeme, ovi događaji naznačuju i konačni ishod temeljen na već sada prisutnim i bolnim stvarnostima: ugrađenost kršćana u duhovni Dom i njihovo prinošenje Bogu ugodnih žrtva po Kristu (2,5) obećava njihovo sudjelovanje u Božjoj slavi, dok posrtanje onih koji sada ne vjeruju također naznačuje buduće ispunjenje njihova usuda.
Iv 14,1-12
Zajednica Isusovih učenika, tj. prva Crkva, od početka je stajala pred pitanjem: što činiti u vremenu između Gospodinovog odlaska i drugog dolaska? Crkva se rađa i živi, danas kao i onda, s dubokom svijesti Isusovog odlaska Ocu. Ovim tekstom počinju Isusovi oproštajni govori učenicima prije nego će biti uhićen. Čvrsto stojeći između neba i zemlje te spreman ući u slavu, Ivanov Isus govori kao da je još u svijetu, ali u isto vrijeme i izvan njega (16,5; 17,11). Ovo izvanvremensko, neprostorno obilježje daje riječima trajnu vrijednost. No, Isusov odlazak Ocu nije samo njegovo „putovanje“ nego pripravlja put učenicima za njihov hod prema prebivanju s Ocem, kao što Isus u Ocu i Otac u Njemu. U Očevu domu ima mnogo stanova. Ovdje se pojam stanovi ne odnosi na različita mjesta prebivanja u nebesima jer u teologiji Četvrtog evanđelja nema određenog mjesta ni zdanja koje bi bilo određeno za prebivalište Božje – i postojeći Hram zamijenjen je Isusom. Stoga se stan i dom ovdje odnosi na ono što među sobom žive Otac i Sin, na međusobno prebivanje Oca u Sinu i Sina u Ocu. Hod učenika prema ovom domu omogućit će Isus: On ide pripremiti učenicima ulazak u dom Očev – da budu gdje je i On. Tako se temu Isusovog prebivanja u Ocu i Oca u njemu (koja je diskretno započeta u 1,1.18.38 te nastavljena u 10,30 isticanjem da su Otac i Sin jedno) sada otvara čovjeku. Ono što Bog u sebi jest i što živi, sada daje nama! Dakle, dom se ovdje ne odnosi na zgradu nego na kućanstvo u smislu zajednice ukućana koji skupa prebivaju. Sličnu temu razvija Pavao npr. u Ef 2,14-22 gdje Efežanima poručuje da su ukućani Božji, dionici, slikovite „građevine“ koja predstavlja hram svet u Gospodinu. U prva kršćanska vremena intenzivno je živa bila nada u skori Gospodinov dolazak da bi svoje uzeo k sebi (14,3). Pavao u 1Sol 4,16-17 živim slikama, prilagođenim grčkom slušateljstvu, dočarava drugi Isusov dolazak kad će uzeti svoje vjerne da bi zauvijek bili s njim. Isusova tvrdnja da učenici već poznaju put (14,6), u njima pobuđuje zbunjenost. Gospodine, ne znamo kamo odlaziš, kako onda možemo put znati? Toma poput Nikodema još uvijek ne shvaća Isusove misli i ne može ići dalje od onoga što oči vide. Ne sluti da Isusov odlazak nije kraj nego dovršetak potpunog darivanja sebe učenicima, da će njegova ljubav prema prijateljima tek ovdje dostići vrhunac. Za sada ne razumije da je ljubav put ka životu koji je u stanju prijeći i barijeru smrti. Ovu lekciju će savladati tek na koncu Evanđelja. U Tomi, Blizancu, svatko od nas vidi svoga „blizanca“ po nevjeri. Isus kao Put sada otvara pogled na novu dionicu: ako je Učitelj prije bio sa svojim učenicima, od sada će po Duhu biti u njima. Kao Istina, svoje učenike obogaćuje i novim spoznajama, ali i dariva svojom vlastitom vjernošću Istini o kojoj im govori te ih na nju i poziva. Život je naznačio znamenjima: darom vina, kruha i, na koncu, samog života oličenog Lazarovim uskrsnućem. Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je, zahtijeva Filip. No, kako vidjeti Oca? Cijeli Stari zavjet je prožet čežnjom: vidjeti Boga (usp. Ps 27,8; 42,2-3.12). Vidjeti ga značilo bi postajati sve više svoj, u skladu sa svojim izvorom. Cijelim svojim životom Isus je egzegeza Boga tj. pripovijedanje o Njemu (1,18). Način na koji je živio među ljudima kao Očev Sin i kao čovjekov brat daje nazrijeti dobrotu Božjeg lica.
Tomino i Filipovo pitanje pokazuju da, nakon što je Isus učinio sve što je trebao, i učenici trebaju prijeći svoj put. Čovjekova stvorenost na sliku Božju nije završen proces – on još traje! Isusov odlazak Ocu i novi način prisutnosti koji će uslijediti za posljedicu ima novu etapu u stvaranju čovjeka! Kako će učenici shvatiti da Otac i Sin po Duhu uskoro trebaju početi prebivati u njima, ako ne shvaćaju da Otac već sada prebiva u Sinu?
———
Pronalazimo li mi nekoga u kome vidimo, osjetimo Boga? Ili, mogu li naši bližnji, ljudi koji nas susreću, reći da u nama dotiču blizinu Božju?
Bog! M. Buber, primijetio je da je riječ Bog „najopterećenija riječ među svim ljudskim riječima. Nikoja druga nije toliko kaljana, tako rastrgana… Ljudska su pokoljenja teret svoga zaplašena života navaljivala na tu riječ i pritisnula ju k zemlji; u prašini leži i nosi teret sviju njih… Ljudska su pokoljenja svojim religijskim skupinama rastrgala riječ; za nju su ubijali i za nju su umirali; ona nosi trag svih njihovih prstiju i sve njihove krvi…“ Ja bih dodao, i trag svih smicalica, ambicija, karijerizama, neiskrenosti, nebrige, nemara, svakojake prljavštine…
Pa i ono što tako prisno ide uz Boga – istina, pravda, ljubav, smisao…sve je to uprljano, sve opterećeno i leži u prašini zajedno sa riječju Bog; ili ne leži nego prerušeno u aveti obleće oko nas i pravi buku, užasnu buku… Buka, bunilo od riječi, ideja koje puno govore, ali ne vode istini, ne diraju dubine srca, ne vode smiraju. Naprotiv zaglušuju sve više i čovjek bi najradije zatisnuo uši da ih ne otvori sve dok ne dođe na tihane vrutke gdje će susresti Gospodina kako mu krijepi dušu (usp. Ps 23).
Tko je vidio mene vidio je Oca (Iv 4,8). Da, Isus je to mogao reći za sebe. Jer je imao dovoljno veliko srce da u sebe može primiti bogatstvo Očevo i jer je bio dobar da to očituje drugima. Toliko je u sebe „primio“ Oca da je mogao reći: ja sam u Ocu i Otac u meni! Očev život je primio u sebe i nosio ga i zadnjom žilicom svoga bića. Zato je svijet oko njega postajao drugačiji, zato je uzmicalo zlo i smrt a jačao život, svitalo svjetlo jedne nove, vječite zore.
Da, to je u Isusu bilo, ali ipak čovjek to ne vidi. Filip kaže: pokaži nam Oca i dosta nam je! Filipe: toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Da, zaista, ne poznaješ me…
Filip je čovjek koji traži novi svijet, bolji život, svjetlo nove zore; on traži ali ne vidi da mu je to nadomak ruke. Takvi smo u biti i svi mi.
Mi ljudi smo poput stabala koja svojim vrhovima traže svjetlo, ali svojim korijenjem ga niječu. Ove riječi izgovara japanski pjesnik Kikuo Takano i primjenjuje ih na sebe: zašto i ja živim tražeći Boga putem riječi a odbijam ga dušom?
Poput njega, mnogi smo, zar ne, ljudi koji Boga spominju, koji ga se sjete u mislima, koji ga čak glasno zazivaju u nevolji. Ipak, pojedini postupci našeg života očituju da i mi svojim korijenjem, onim dijelom našeg bića kojim dodirujemo zemlju, kojim stojimo na tlu, da ga u svoje korijenje ne puštamo. U dubine našeg bića Njegovo svjetlo ne dopire. Iako čeznemo za Njegovim svjetlom, jer u nama ima jedno mjesto koje može ispuniti samo Bog, ipak ostajemo u mraku zemlje. Ne uspijevamo doći do bistrih, tihih izvora…
Samo su možda još djeca u stanju pokazati nam nebo. Kaže spomenuti pjesnik: Jedna djevojčica je naslikala scenu na kojoj čovjek gazi oklopno vozilo. Jer ona je shvatila naopakost našeg svijeta; sigurno dolazi s neba, ili nebo dolazi iz nje? Nježno je grleći, poljubio sam nebo.
Evo gdje je nebo, evo gdje ćemo tražiti Oca! Makar bismo najradije rekli: eh, djevojčice, nemaš ti pojma kako stoje stvari, nemojmo to učiniti. Umjesto toga, prepoznajmo u njezinoj slici onu iskonsku dobrotu koja je dar neba, prepoznajmo ono što je čisto, svjetlost onog dara koji dolazi od Oca svjetlila. Otvorimo oči tražeći takve iskrice Božjeg svjetla oko sebe, brižno ga skupljajmo i čuvajmo kao najveće blago.
Pjesnik kaže da, grleći je, poljubio je nebo. Grlimo te odsjaje dobrote na koje naiđemo, ne bojmo se odazvati im se, raširiti im ruke, obradovati se i predati im se. Ne bojmo se ljubiti to svjetlo Božje. Ono će biti u stanju polako ispunjati onaj prostor u nama koje samo Bog može popuniti, samo ćemo u njemu i s njime postati potpuni ljudi.
I, kad toga blaga nakupimo u svoje glinene posude, i one će zasvijetliti. Jer oni koji ljube, oni sjaje i svijetle, djeca su Oca svjetlila. Svijetlite kao svjetlila u svijetu…