Dj 2,14a.36-40

Jedan od učinaka Pedesetnice jest praktično uvođenje apostolâ u službu pastirâ. Osnaženi Duhom apostoli počinju predvoditi razvoj crkvenog života. Kao što je izlijevanje Duha bio znak Isusove kraljevske intronizacije (usp. 1,33), udjeljivanje Duha po rukama apostola znak je da su postavljeni za delegirane upravitelje davidovskog Kraljevstva. Kao odgovor na apostolsku propovijed, tri tisuće ljudi odlučuje pristupiti mesijanskoj zajednici (usp. 2,41).

Isus je oproštenje grijeha udjeljivao samo riječju, a Petar od ljudi traži da se krste (Dj 2,38b): time zahtijeva da učine javni čin kojim na vidljiv način ispovijedaju vjeru u Isusa te se u isto vrijeme na vanjski način „priključuju“ Božjem narodu. Starozavjetno poimanje pripadnosti narodu na Pedesetnicu se nije promijenilo nego je njome dodatno utvrđeno. Ovako obnovljeno davidovsko Kraljevstvo nije samo duhovna stvarnost, nego egzistira kao kraljevstvo usred i pored drugih kraljevstava. Pozivajući okupljene na obraćenje tj. odvraćanje od dotadašnjeg načina života, Petar ih zove na odvraćanje od svih idola koji zarobljuju čovjeka (imanje, moć, ugled itd.) i tako nastaje zajednica koja gaji oslobođenje od svega dehumanizirajućeg i time čovjeka – i u duhovnom i u socio-ekonomskom smislu – stavlja u novi egzistencijalni odnos s Bogom i ljudima.

1Pt 2,20b-25

Nakon što se u dosadašnjem tijeku poslanice obraćao svim kršćanima ukoliko su sluge Božje, sada se ponajprije obraća onima koji su to doista bili u socio-ekonomskom smislu u pojedinim domaćinstvima svojih gospodara. Za razliku od Pavla koji se obraća i gospodarima/robovlasnicima, Petar progovara samo slugama o njihovu trpljenju. Poručuje im da pred Bogom vrijednost zadobiva samo ono trpljenje koje netko podnosi nedužan. Samo takav može s pravom gledati u Krista Patnika i smatrati se ovcom koja se njemu obratila kao pastiru i čuvaru svoje duše. No, ove riječi vrijede i za ostale vjernike jer su u to vrijeme već podnosili razne oblike društvene diskriminacije koja je mogla od uobičajene marginalizacije lako prijeći i u otvorene progone. Svima pred oči stavlja Krista koji nije grijeha učinio, prijevaru izustio niti uzvratio na uvredu. Svima je on pastir i svojim primjerom i ostvarenim otkupljenjem i vodstvom koje ostvaruje otajstveno nadahnjivanjem njihovih srdaca te vidljivo preko pastira Crkve, o čemu poslanica govori u završnom dijelu.

Iv 10,1-10

Na četvrtu vazmenu nedjelju svake godine čitamo po jedan odlomak iz Iv 10 kojemu je glavna tema Dobri pastir. S obzirom da je ova nedjelja posvećena duhovnim zvanjima, korisno je Evanđelje promišljati u tom svjetlu. Danas je pred nama prvi odlomak.

U ono doba ovce su se čuvale u torovima ograđenim kamenim zidovima. Ponekad je tor bio prislonjen uz neku zgradu ili uz stijenu. Dobro ograđen, na zidovima osiguran trnjem protiv eventualnih upada lopova, tor je imao vrata na koja se normalno ulazilo i izlazilo. Da noću uljezi ne uđu kroz vrata, pastir se smještao ispred vrata i čuvao svoje blago.

Za razliku od svih koji prilaze ovcama, pastir je onaj tko je najviše s ovcama. On ih jedini čuva. Jedini ih on pozna i jedini je on prema njima nježan.

Neki, ne razumijevajući, ljute se što Evanđelje pa onda i Crkva vjernike naziva ovcama. Neću biti ovca! U pravu su! No, što Isus misli kad kaže ovca? Kad je svoje pozvao, bili su mu učenici a u ono doba učenik je bio sluga svom učitelju. Na posljednjoj večeri im otkriva: više vas ne zovem slugama. Prije nego im otkrije tko su za njega, per im noge. Tek onda će im reći: vi ste moji prijatelji. Pere im noge da shvate kakvi su prijatelji Njemu i kakvi trebaju biti jedni drugima. Kad su Ga poslije toga napustili dok je išao u muku i smrt, nakon Uskrsnuća ih zove – moja braća! Isus im daje sve jače titule, sva ih više privlači sebi. Tako On želi svakog sve više u svom srcu. I zato nije čudo što je ispjevano u crkvenoj pjesmi: i ja hoću biti ovca Tvoja!

Bilo bi čudo to ne poželjeti, jer Gospodin je pastir koji pozna svoje ovce, brine o svakoj posebno, razumije njezinu poteškoću, ne tjera je da čini ono što ne može i kako ne može, pomaže i poštuje… One ga poznaju, razaznaju Njegov glas među žamorom mnogih drugih. To je zov ljubavi. Uvijek ga pronalaze i uvijek mu se odazivlju.

Neke koji uđu na vrata, koja je sam Isus, ljubav pozove da i sami poslije bdiju pred tim vratima, da ih otvaraju kako bi ovce mogle na njih ulaziti i nalaziti pašu. Da ih zovu na sigurno gdje će biti zaštićeni. Neki osjete taj poziv ljubavi, duhovni poziv. I tako uzimaju dijela u Isusovoj brizi za Njegovu braću i sestre – za Njegovo najdragocjenije za čega je živio i umro!

Puno se kroz povijest govorilo o tome kakav treba biti onaj tko želi sa Isusom brinuti o Isusovoj braći i sestrama. Čudan je i kompliciran duhovni poziv: biti istovremeno i ovca i pastir!

Kako netko može vršiti tu službu? Može, ako stalno kao ovca u sebi osjeti zov ljubavi Dobrog pastira koji ga zove k sebi i ako kao Dobri pastir ima ljubavi za druge ovce. No, čak i da on to ima, hoće li to biti dovoljno da ga druge ovce ne smatraju nemogućom kombinacijom? Da ne počnu smatrati kako si nešto umišlja?

Prihvatiti duhovni poziv i biti svećenik ili redovnik, redovnica zaista znači čuti Isusov glas, zov ljubavi i prepoznati ga kao poziv upravljen baš tebi i onda mu se, tako slatkom, predati. Krenuti. Kad ljubav zove čovjek ne može razmišljati hoće li ga netko poslije gledati kao nemoguću kombinaciju!

Nije stvarno ono hoće li mi poslije netko vjerovati? Stvarna je ljubav za koju se sve daje, makar poslije na sebe navukao i prezir (usp. Pj 8,7). Onaj tko se odazove, ušao je u novu stvarnost, ušao je u Njegovu ljubav. Prešao preko praga i ušao kroz vrata koja su – Isus. Ljubav uvijek ide preko starih mjera,preko starih međa; ona uvijek ide preko svega

Sam Gospodin je htio da Njegovo pastirstvo nastave Njegove ovce. On nije želio svojim ovcama poslati neke super-pastire koji grme i pucaju gromove. Ne, On smatra da to mogu sasvim dobro uraditi i neke od Njegovih ovaca.

Kako će se druge ovce odnositi prema ovim ovcama-pastirima? Hoće li im povjerovati da su one u isti mah i ovca i njihov pastir kojeg im daje Isus? Ovo je jedno od temeljnih pitanja.

Tisuću je razloga zašto ovca ne mora povjerovati da joj druga ovca može biti pastir. Nema potrebe nabrajati ih… Znamo ih a znaju ih i ptice na grani. No, jedan je razlog ZA! Jedan, ali ne samo vrijedan nego i presudan!

Jednom, Isus nas uvjerava, svi ćemo postati JEDNO. Ne može biti vjernika koji ne ide prema tome. Zato je moguće da Isusov pastirski zov, zov ljubavi prebiva u Njegovoj slabašnoj ovci i odzvanja iz nje. Zato je moguće da neki od nas mogu biti u službi Dobrog pastira i biti na neki način pastiri drugima. Svaka ovca, u koju god grupu pripadala, ako ide prema onom BITI JEDNO u što nas Gospodin skuplja, čuje Njegov glas, Njegov zov ljubavi i prepoznaje ga ma gdje bio. Pa makar dolazio iz neke neočekivane i neugledne ovce. I ne može ne odazvati se jer je to Gospodinov zov, Njegova ljubav. Ona koja ide preko svih međa pa progovara i iz neke ovce.

Onaj kome je do Gospodina i Njegove ljubavi, sa zahvalnošću će je piti i biti sretan što je Gospodin nekima rekao: pasi ovce moje! Shvatit će da već sada, mrvu po mrvu postaje sa drugima ono JEDNO jer u njima i u njemu prebiva ista Božja ljubav, isti zov koji ga zove iznad svega poznatoga u nešto novo.

Gospodin nam je ostavio ovako čudesnu okrepu koja ne samo ozdravlja naše pojedinačne obitelji nego nas sve okuplja u jednu veliku, Njegovu obitelj – u Njegovo JEDNO. Ljubav koja ne pretjeruje, ne prekoračuje međe nije ljubav!

Ne bojmo se ići prema tome da budemo JEDNO! Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim!