Dj 2,14.22-23

Kao reakciju na one koji ekstazu apostola povodom izlijevanja Duha Svetoga smatraju pijanstvom, u Dj 2,14 Petar počinje prvu apostolsku propovijed. Ova propovijed, zapravo proročko iščitavanje događaja u svjetlu Pisma, donosi temelje Lukine teologije Evanđelja. Osim što je Izraelov Mesija, Isus je ušao u božansku sferu i uzdignut je s desna Bogu te odande izlijeva Duha na sinove obećanja (Dj 2,32-33). Dar Duha dokaz je Isusovoga mesijanstva. Stoga sve skupa kulminira i uvire u tvrdnju da je Isus Gospodin i Krist (2,36).

Nit koja povezuje psalamske citate (Ps 16,8-11.10; 110,1) jest davidovski lik kojem tradicija pripisuje autorstvo psalama, ali kojeg priziva već i tematika restauracije Kraljevstva u Izraelu na početku Djela. Povezujući davidovske karakteristike sa ispunjenjem u Isusu Kristu, Petrov govor otvara novi pogled na Isusove mesijanske karakteristike. On je Onaj koji Bogu stoji s desne jer Bog Ga izbavlja od moći Šeola (Ps 16,9-10) i od Njega dobiva vlast nad Sionom (Ps 2) te univerzalno kraljevstvo i vječno svećeništvo (Ps 110,1-3). Ovom kristološkom poantom Djela apostolska izvode očit otklon u naviještanju u odnosu na Evanđelje po Luki gdje – iako su i anđeli i Bog svjedočili o Njegovu božanskom sinovstvu i mesijanstvu – Isus nije toliko govorio o sebi i sebe stavljao u prvi plan nego o Kraljevstvu Božjem i njegovim vrijednostima kao putu u život i izazovu za čovjeka koji želi više. Petrova propovijed potvrđuje ono što je očito kod sv. Pavla: prvi propovjednici u prvi plan umjesto Kraljevstva Božjeg stavljali su Isusa smatrajući da o Kraljevstvu ne mogu govoriti ako ne govore o Onom tko ga je uprisutnio. Tako temelj Evanđelja postaje identitet Isusa kao Sina Božjega i Krista.

1Pt 1,17-21

Nakon poziva na trijezno rasuđivanje, autor Prve Petrove poslanice potom u 1,14-19 progovara o svetosti koja je u svojoj krajnjoj praktičnoj konzekvenci izdvojenost za Boga i ona kao tema prožima poslanicu koja pokušava s jedne strane pokušava primatelje osloboditi deprimirajućeg osjećaja otuđenosti usred društva u kojemu žive, a na drugoj strani ih želi motivirati za život u skladu s njihovom privilegiranom pozicijom (1,18-19). Podsjeća na njihov identitet: kršćanstvu su pristupili iz poganstva. Oni vjeruju u Boga ne kao Židovi snagom otačkog naslijeđa nego po Kristu; stoga se može reći da je Kristovo očitovanje na kraju vremenâ namijenjeno upravo primateljima poslanice jer će oni po njemu vjerovati u Boga (1,21). Vjera primatelja Poslanice zapravo je djelo objavitelja-Isusa Krista (usp. Fil 1,29; Dj 3,16). Stoga u ovom slučaju nije usmjerena samom Kristu kao u 1,8, nego Onome koji ga je uskrisio od mrtvih i proslavio (1Pt 1,21).Bog je pri koncu teksta karakteriziran ne toliko pridjevima nego participima. Dok pridjevi opisuju bitak tj. svojstva pojedinog bića, participi izražavaju aktivnost i njezine učinke: Božja svetost nije u sebi zatvorena nego se otvara ljudima i zove ih k sebi. Bog, koji je uzvisio prezrenog i ubijenog Krista, pokazuje sposobnim i voljnim preobraziti one koji trpe i ubijani su uzdižući ih u slavu i vječni život. Iz njihove poniženosti zove ih k sebi jer su u njegovim očima oduvijek bili najuže povezani sa središnjim događajem povijesti spasenja.

Lk 24,13-35

U životu svakog čovjeka bude lijepih i teških trenutaka. Ponekad se čini da su neki životi tegobniji, mračniji od drugih. No, u svakom životu, u njegovim tamnim danima znade zasjati poneko svjetlo. Ono znade biti dragocjeno, spasonosno jer barem na čas mijenja težak položaj u kojem se čovjek nalazi.

Čovjek se puno puta znade boriti za to svjetlo, tražiti ne bi li ga se domogao. Ponekad uspije a ponekad ne. Pa i onda kad ne uspije, shvaća: i kad sam uspijevao, onda je to bio dar!

Današnje Evanđelje pred nas iznosi neobičnu situaciju: ova dvojica ne da će riješiti neku situaciju svog života, neku od poteškoća – ne, oni će riješiti cijeli život – nad cijelim životom će im zasjati novo svjetlo!

U Emaus su išli potišteni, potopljenih nada, bez svjetla, duboko razočarani… Za koji časak vraćat će se trčeći, kličući od radosti, noseći nadu i svjetlo ne samo za sebe nego za život svijeta. Oni do pred par trenutaka skrhani, oni će uskoro poći u svijet, oni će ga podizati!

Razlika od razočaranja do radosti, od tame do svjetla, od života do smrti jest Uskrsli. Gospodin Isus hodi putevima svijeta jer Njegovo nebo jest zemlja, Njegovo nebo su drugi – On je spasenje koje hodi tik bok uz bok s tobom (E.M. Ronchi). Njih dvojica sad će doživjeti da s Njim svaka tama, svako razočaranje i smrt, svaka noć sjaji kao dan. Jer On je Mlado Sunce!

Oni će ući u tihu i duboku tajnu. Njima liturgija puta otvara liturgiju nade… Isus im tumači da je Mesija trebao trpjeti, tumači im zakon bola i ljubavi; zakon života osvjetljava riječju Božjom. I pomalo se duše dvojice suputnika počinju razvedravati jer otkrivaju veliku istinu: ruka Božja počiva baš ondje gdje se to čini nemogućim – na križu! Ruka Božja, toliko skrivena da se činila odsutnom, tkala je zlatnu nit na platnu svijeta, tkala ju je odozdo, od najniže točke – od križa! Neprestano nešto zaboravljamo: čim je više ruka Božja skrivena, tim je moćnija. Čim je tiša, tim je učinkovitija (E.M. Ronchi).

Što su ova dvojica imala što drugi nemaju? Koje su korake prevalili od neprepoznavanja do susreta?

1. ovi učenici su doista tražili Gospodina. Oni se nisu stidjeli niti bojali imati nade u Isusa. Istina je da Ga nisu baš najbolje slušali, puno su toga shvaćali po svome. Ali, i kad se činilo da je sve propalo, da je sa Isusom umrla svaka nada, oni ne prestaju govoriti o njoj. To govori koliko su njome bili zaokupljeni. Njihova bol jest izraz njihove želje.
2. kad im se Uskrsli približio u liku neznanca, oni se daju poučiti. Treba moći odstupiti od onog što ja mislim da bih se približio istini. Traže. I zato slušaju. Uče da Isusova smrt nije propast. Ona jest ono što se vidi – smrt, međutim Isus je učinio nešto što oni sad ne vide a to je presudno: uspio je u poslušnosti Ocu! On je prvi čovjek koji je uspio probiti barijeru neposluha prema Ocu nebeskom, barijeru koja dijeli čovjeka od Boga. To je ona duboka istina, dublja i jača od smrti. Zato smrt ne može biti propast. Oni slušaju i gori im srce! Oni ulaze u novu istinu.

Na primjeru ove dvojice Isusovih učenika vidimo tko može susresti Uskrsloga: tek onima koji Ga traže pa makar i krivo, onima koji su spremni ispravljati svoje mišljenje jer od svega pa i od vlastitog mišljenja im je najvažniji On – tek njima dolazi Uskrsli!

Takvi će doživjeti da je On uvijek drugačiji – bliži nego što mogu misliti i jači nego što se smiju nadati.

Trajalo je samo jedan trenutak, ali bilo je dovoljno: makar je odmah iščeznuo, oni su bili novi ljudi! Nad njihovim životima i daleko, daleko u svu vječnost iza njih sjala je svjetlost koja nikad više neće ugasnuti.

Želim vam događaj Emausa: susret s prisutnim Bogom koji je tu a koga ne opažam, pronaći Boga koji Ti je sposoban ukrasti srce, pronaći nekoga na putu svog života tko će Ti tako govoriti o Bogu da slušati ga znači gorjeti novim plamenom (E.M. Ronchi)!

Od sada, vidjeli Ga ili ne, čuli Ga ili ne, dvojica učenika znaju da će Ga sigurno susresti kad god se čita Sv. pismo, kad god braća lome kruh! Prisutan je u čitanju Pisma i lomljenju kruha!

I mi danas čitamo Sv. pismo i lomit ćemo kruh. I On je prisutan. I čeka da mu se otvorimo – da i mi postanemo prisutni. Da se dogodi susret. Da se zapali srce i zasja svjetlo!