Dj 2,42-47

Prvo čitanje opisuje prve kršćane, među kojima su Židovi iz svih krajeva svijeta, kako svakodnevno pohode jeruzalemski Hram – oni su dakle obnovljeni tj. novi Izrael. Tako su se ispunila obećanja dana Abrahamu da će u njegovu potomstvu, tj. Izraelcima, biti blagoslovljena sva plemena zemlje (usp. Post 12,2-3). Istaknuta su četiri obilježja zajedničarskog života kršćana. Zajedništvo, u koje ljude po krštenju okuplja Duh, očituje se ponajprije dijeljenjem dobara. Dok priziva dar mane u Pustinji i Mojsijev poziv za uklanjanjem siromaštva iz naroda (usp. Pnz 15,4.7-8), ono predstavlja ispunjenje Isusove pouke u odnosu prema materijalnim dobrima i posluživanju drugih (usp. Lk 12,33-34; 18,28).

Molitva je također vid zajedništva; ovdje se misli na biblijske i tradicionalne židovske molitve kojima bivaju pridodane nove kršćanske molitve. Lomljenje kruha jest slavljenje Euharistije (usp. Lk 24,35; 1Kor 10,16) kao dodatni vid bogoslužja kojega su kršćani prakticirali iako su i dalje redovno išli u hram na prinošenje žrtava (usp. 2,46; 3,1; 5,12.21.42; 20,7-12; 27,35); ono je smatrano najznačajnijim vidom zajedništva. Apostolsko naučavanje, koje se odvijalo i po kućama (usp. 2,46) kao i u Hramu (usp. 5,42), oslanjalo se na Pisma (poglavito Zakon i Proroke) jer su bila najviši autoritet za sve židove pa se kršćansko naučavanje većinom podudaralo sa židovskim; razlike koje je uveo Isus pamtile su se, prenosile i aplicirale te će u svojoj pismenoj formi vremenom postajati drugi set Pisma – Novi zavjet. Nauk apostola bio je proročki moćan (usp. Lk 11,49) i praćen znacima i čudesima (usp. 2,43; 4,30; 5,12). Luka navodi da su kršćani to činili svaki dan. To znači da dan Pedesetnice (usp. 2,1.15.41) – kao manifestacija posljednjih dana (usp. 2,17-18) tj. dana Jahvinog (usp. 2,21) i ispunjenje Davidovog očekivanja (usp. 2,29) – ulazi u život kršćana postajući njihov danas – svagdan vjernika (usp. 2,46-47).

1Pt 1,3-9

Već u zaglavlju autor primatelje poslanice, pripadnike kršćanskih zajednica (usp. Jak 1,1) koji su većinom obraćenici s poganstva, oslovljava terminom pridošlica. Pripadajući proslavljenom Kristu, oni su stranci na zemlji, tuđinci okolini u kojoj žive i koja im se čudi, a ponekada protivi ili ih progoni. Dok je baština u Starom zavjetu podrazumijevala dar zemlje (Pnz 15,4), kršćani baštine nadu uskrsnuća i spasenja koje se ima objaviti u posljednje vrijeme (1Pt 1,5). Iako sociološki na margini, kao vjernici privilegirani, kako u pogledu onoga što su već primili (1,3) tako i u pogledu onoga čemu se trebaju nadati u budućnosti (1,4-5). Bog će ih očuvati od bilo koje poteškoće koja bi ih mogla od odvojiti od buduće baštine. S obzirom da su Kristovim uskrsnućem nanovo rođeni za baštinu neraspadljivu u nebesima (1,3-4; usp. 1,23), već sada uživaju velika dobra koja ne bi smjeli olako napustiti – pa ni pod pritiscima – jer bi to značilo da su odustali od onoga što im je obećano. Trpljenje jest prigoda za dokazivanje postojanosti vjere te znak da je konačno izbavljenje veoma blizu. Već sama prisutnost bolnih kušnji dovoljan je razlog za radost jer su one obećane za posljednja vremena – blizu je njihov svršetak! A vjera, ako je živa, dostajat će za potrebnu ustrajnost. Kakvom jasnoćom i toplinom odišu prva kršćanska vremena!

Iv 20,19-31

Ivana zovu teolog, a teologizirati znači govoriti o Bogu – o Istinitomu govoriti istinito. Ivanov simbol jest orao jer se njegova teologija, njegov govor o Bogu čas uzdiže do orlovskih visina a čas sigurno obrušava u dubinu – a sve to u naponu života koji sebi traži hranu da bi živio i slobodno letio visinama uzduha.

Danas, čini se, više nego o Bogu, govori o čovjeku. U prvom su planu – učenici! Njima piše čestitku! U uskrsno jutro žene nađoše Isusov grob otvoren i prazan. Uvečer istog dana Isus dolazi učenicima. Njihovo obitavalište je, za razliku od Isusovog otvorenog i praznog groba, zatvoreno i puno učenika, puno njihova straha – neživota. Njima živima, ali od straha umrtvljenima, nepokretnima od nedostatka orijentacije, dolazi on, „mrtvi“ (barem su tako mislili pred koji čas) i daje im život! I pred Židovima koji ih plaše, i pred svijetom koji često čovjeku ne da biti čovjekom, pa i pred vlastitim sumnjama i nesigurnostima – pred svim time, ili možda bolje, protiv svega toga On će biti njihov mir, njihova sigurnost. On će njima biti sidro nade, njihov život! Za učenike je ovo prijelomni trenutak u njihovu životu. Ono što još do jučer nisu mogli zamisliti, sada će im se dogoditi: do sada su živjeli sa Isusom a od sada će živjeti od Njega! Od sada On postaje temelj njihova života i djelovanja. Iako odlazi Ocu, njima koji ostaju u svijetu dat će svoj mir. Ovo nije mir kao što ga svijet daje; ovo je mir kojim je Isus pobijedio svijet i njegove nemire, njegovu laž i zloću. Ono što je Isus do sada imao u sebi dok je svoj život predavao za svoje prijatelje, sada im predaje na dar: s Njegovim životom zadobit će i Njegov mir. Zajedništvo koje je do sada bilo između Oca i Sina, Duh koji ih je povezivao sada će biti dan i učenicima: u zajedništvo Oca i Sina ulaze i oni. Po Duhu, koji je kao vjetar za kojeg ne znaš odakle dolazi i kamo ide – ali se uvijek odaje jer savija grane stablima ili nježno pokreće listiće – po tom Duhu i Isusovi učenici na vidljiv način očituju svoje nevidljivo zajedništvo s Ocem i Sinom po Duhu: u nemiru svijeta oni imaju mir, u tami svijeta oni vide Svjetlo, u dezorijentiranosti svijeta njima ne nedostaje orijentacija, okruženi paklenskom netrpeljivošću oni mogu ljubiti svijet i činiti dobro; tamo gdje nitko ne vidi razloga da se nešto čini, oni ga imaju jer ne žive pokraj Isusa nego od Njega. Tako preporođenima, tako nakalemljenima na pravi trs, Isus može povjeriti novu zadaću: kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas. Kao da im želi reći: ako ste se do sada vi meni čudili – mome miru, mojoj vlasti kojom nešto činim, mojoj ljubavi – od sada će se drugi čuditi vašoj! Ako vam se do sada činila nemogućom misija koju sam dobio od Oca, od sada ćete vi nastaviti moje djelo! Ne zato što vi to možete ili ne možete, nego zato što živite od mene i što ću ja biti u vama! Evo, uskrsne čestitke Ivana, teologa orlovskih visina! Sa Isusom su na novi život uskrsnuli i učenici! Zamislite sada njih koji su počeli živjeti od Isusa, koji svoj mir sada crpe iz Isusovog mira, koje već nosi Njegova ljubav – zamislite sad njih kad im dođe Toma i kaže kako ne vjeruje da je Isus uskrsnuo! Oni već žive od Uskrsloga a Toma traži dokaz! Što da mu kažu? Kako da mu objasne ako sam ne shvaća i ne vidi? Ili što će jednog dana Toma, nakon što i sam bude to doživio – što će reći onima koji ne budu htjeli slušati o Uskrslome nego će samo odmahivati glavom? Kako će im onda on, Toma, objasniti? Ipak, Gospodin je vjerovao da je moguće Tomama svjedočiti o Uskrslom, pa i onima koji odmahuju glavom; da Njegov učenik – mirom i ljubavlju koji ga ispunjaju i preko njega preobražavaju svijet – može biti dovoljno snažan upitnik svakome. I zato, neka je sretan Uskrs onima koji od Uskrslog već žive i u Njemu imaju svoj mir, neka je sretan i onima koji ga još uvijek poput Tome traže – neka im je sretna nada da će ga naći i neka je blagoslovljen trenutak kad ga budu našli i uskliknuli: Gospodin moj i Bog moj!