Ovdje počinje vrhunac Evanđelja po Ivanu. U nekoliko kratkih i zgusnutih redaka, u kojima ništa nije suvišno i ništa ne može biti izostavljeno, Iv izvještava o via crucis i samom raspeću: dok je za Židove ovo pobjeda nad bogohulnikom, za njega je ovo kraljevski dvor i trenutak uzvišenja, intronizacije kralja sa njegovom svitom. Značenje objašnjavaju prizori koje slijede. U ovim kratkim izvještajima koji uobličuju pojedini prizor skupljaju se različite niti koje su prožimale Evanđelje. Sada su skupljene kao u nekom čvoru i svaka od njih doživljava svoju puninu.

UBNZ #33 23042012 – Iv 19,16b-27 Isusovo raspece . audio, mp3

33. Raspeće (19,16b-27) . pdf

Zato je ovdje svaka riječ jedno svjetlo i otvara pogled na cjelinu dosadašnjeg hoda kroz Evanđelje. Svaki njegov kutak ovdje se zrcali i pri tome još priziva pojedine dijelove Biblije, napose Knjigu Postanka i Otkrivenja. Tu, u tim jednostavnim sličicama, prosijava misterij Boga. Svaka riječ ovdje je jedan prozorčić na kojem se ne treba zadržati nego kroz koji se može baciti pogled u stvarnost koju evanđelist prenosi. U pojedinoj riječi odzvanja cjelina. Sada Isusov čas dolazi svojoj punini…

19,16b-18: …razapeše ga a s njim i drugu dvojicu…

Evanđelist Ivan jednostavno bilježi da je Isus nosio svoj križ do mjesta raspeća – na aramejskom jeziku Golgotha (grč. kranion), što znači lubanja i vjerojatno se radi o brežuljku – i da je tamo bio razapet s drugom dvojicom. Dok Lk spominje Šimuna Cirenca (Lk 23,26; Mk 15,21) i ispovijest vjere jednoga od dvojice razbojnika (23,40-42), Iv se u potpunosti usredotočuje na Isusa i na njegov križ. Neki tumači smatraju da Iv ovdje aludira na Izaka koji je sam nosio drva za žrtvu paljenicu u Post 22,6. Ako su uvjeti bili normalni, Isus je trebao nositi samo horizontalnu gredu (patibulum) za koju će biti pribijen, dok je okomiti dio križa obično bio ukopan u zemlju i čekao.

19,19-22: Bilo je napisano: Isus Nazarećanin, kralj židovski.

Običaj je bio da se pogubljenicima na križ pribiju i razlozi njihovog pogubljenja. Ono što se Isusu imputiralo jest izdaja – kralj židovski! Dok drugi evanđelisti samo kratko spominju natpis, Iv mu posvećuje više prostora. On je dramatičniji od ostalih evanđelista: iako je u sva četiri evanđelja razlog Isusove osude njegova tvrdnja da je kralj židovski, u Iv taj izraz postaje za Pilata prilika da konačno prizna istinu o Isusu. On nalaže da napišu titulus crucis na tri jezika, što je način na koji su se pisali carski natpisi.

Pilat, koji je do tada bio slabić, odjednom je pokazao odlučnost i ne želi ispred ovih riječi dodati on je rekao i time Isusa prikazati samozvanim kraljem. Uslijed toga natpis iznad Isusove glave gubi oznaku optužbe i može izgledati kao tvrdnja. Budući da je Isusova krivnja napisana na tri jezika – hebrejskom, jeziku izabranog naroda, latinskom – jeziku imperijalne vlasti i grčkom – jeziku kulture i trgovine – Iv ovaj natpis smatra ispoviješću Isusovog mesijanskog tj. kraljevskog dostojanstva: iako su ga se njegovi odrekli (1,11), Pilatov natpis naviješta svemu svijetu da je Isus – kralj židovski. Činjenica da je Pilat smogao snage oduprijeti se Židovima tek na koncu i tako osigurati da natpis kralj židovski ne bude optužba nego tvrdnja, služi kao dodatna potvrda predodređenosti Isusovog časa.

Šest puta se u Ivanovom opisu spominje glagol pisati. Sedmo slovo predstavlja Isusovo tijelo pribijeno na križ – u njemu se ostvarilo ono što je zapisano u Pismu; Raspeti je pismo koje očituje i ono što je napisano i Boga koji je pisao. Njegovo Tijelo i Krv, predani za život svijeta, očituju sjaj Logosa, Riječi – njegovu ljubav kojom se Bog čovjeku daruje do kraja. Crkva u Raspetom prepoznaje Proslavljenog i Slavu Božju: Pavao kaže da ne želi znati ništa drugo osim Isusa Krista i to raspetoga (1Kor 2,2).

Budući da je optužba prema Mt 27,37; Lk 23,38 bila smještena iznad Isusove glave, kršćanska tradicija križ nije shvaćala u obliku velikog slova T (crux commissa) nego kao križ kakav je danas kao simbol posvudan proširen (crux immissa).

19,23-24: Razdijeliše među se haljine moje…

Sva četiri evanđelja spominju da su vojnici razdijelili Isusove haljine, ali u Ivana način na koji rimski vojnici to čine svjedoči da se Pisma ispunjaju do u najsitnije detalje, što postaje ilustracijom da Isus i dalje upravlja događajima.

U grč. himation označava općenito odjeću. U našem prijevodu to su haljine koje vojnici uzeše i razdijeliše među se na četiri dijela. Međutim, donju haljinu (hiton) – koja se nosila kao prvi omotač oko tijela – nisu razderali nego su za nju bacili kocku. Pošto se pojedini izrazi podudaraju s grčkim prijevodom (LXX) Ps 22,18, Iv ovdje prepoznaje precizno ispunjavanje Pisma pri čemu cjelovitost donje haljine vjerojatno označava jedinstvo kao i nerazderana mreža u 21,11.

Ovaj prizor se, poput diptiha, nadovezuje na prethodni: sada Kralj Slave, sa križa kao svoga prijestolja, počinje sud svijetu. Kako će suditi onima daleko, vidimo po tome kako sudi ovima blizu. On ne uzima od drugih nego dopušta da oni od njega uzmu ono što je njegovo. Onima koji su ga razapeli daje svoju odjeću, majci daje svog učenika, njemu majku a svima svog Duha.

Za vrijeme procesa i sada za vrijeme raspeća u ulozi onih koji Isusa sude idižu na križ neprestance se smjenjuju Židovi i pogani. Njihove se životni putovi ujedinjuju pod križem: kralj židovski je – spasitelj svijeta (4,42). Spašava onaj svijet koji se ujedinio protiv njega (usp. Ps 2). No, Bog sve vodi na taj način da će se u mržnji ljudi proslaviti njegova mudrost i ljubav. Križ će ispuniti čak i Kajfino proročanstvo na neočekivano pozitivan način: Isus će dati svoj život ne samo za svoj nego za sve nacije svijeta da bi skupio sve raspršene sinove Božje (Iv 11,51s).

Isus je kralj Universuma, pa onda pogana i Židova. Natpis na križu želi se obratiti svima tadašnjim narodima. Jer ovdje je Isus prava slika Božja koji ljubi braću: za njih polaže život kao što je odložio odjeću da bi učenicima oprao noge. I sada gol i, poput Adama prije grijeha, bez srama predstavlja sliku Božju jer je poput Oca darovatelj života (10,18). Nakon prvog grijeha, umjesto smokvinog lišća Bog je za Adama i Evu načinio pregaču od kože (Post 3,7.21). Sada, Isus sa križa čovjeku daje vlastitu odjeću – odijelo Sina Čovječjeg! Odijelo predstavlja ili, bolje reći, zamjenjuje tijelo. Isus je obećao dati svoje tijelo za život svijeta (6,51b). Kao što je pružio zalogaj prijateljstva i saveza Judi, sada se daje onima koji ga razapinju, koji će uskoro dirnuti u njegovo meso otvarajući mu bok.

19,25-27: Ženo! Evo ti sina! Evo ti majke!

Dok su u Mk 15,40-41 i paralelnim mjestima kod drugih sinoptika žene stajale podalje, kod Iv one su pod križem i čut će Isusove posljednje riječi. Prisutnost dvije neimenovane osobe – majka Isusova i učenik koga je Isus ljubio – spominje samo Ivan. Ni kod sinoptika Isusova majka nije imenovana a Marija Magdalena se pojavljuje u svim evanđeljima. Oni koji žele uskladiti Iv i ostala evanđelja Mariju Kleofinu poistovjećuju s Marijom, majkom Jakova Mlađeg i Josipa, sestru njegove majke poistovjećuju sa Salomom (Mk 15,40) i majkom sinova Zebedejevih (Mt 27,56). Ako je ljubljeni učenik Ivan Zebedejev, u tom bi slučaju povjeravanje majke bliskom rođaku imalo utemeljenje u obiteljskim odnosima. No, takva se nagađanja ne poklapaju s Lk 24,10.

U ovom prizoru, sa naratološke točke gledišta, trajanje izvještaja teži poklopiti se sa vremenom trajanja stvarne radnje. Na taj način evanđelist postiže da čitatelj dobiva osjećaj kako je ušao u sam događaj, kako i sam sudjeluje u njemu. Sada se čuju posljednje riječi koje zemaljski Isus upućuje svojoj majci i ljubljenom učeniku. Dok drugi evanđelisti značenje događaja na Golgoti predstavljaju opisujući reakcije prisutnih (vjerskih vođa, vojnika, jednog od raspetih razbojnika, mnoštva itd.), Iv i ovim prizorom nastavlja promatrati Raspetog i u onom što od njega dolazi prepoznavati Slavu. Pogleda ne skida sa svjetla svijeta (8,12).

Ovaj je prizor smješten u središte niza od pet prizora koji prikazuju što se zbivalo za vrijeme raspeća (19,16b-37). Kroz povijest imao je različita tumačenja. Najstarije, koje se od najranijih vremena zadržalo sve do antike, zadržavalo se na očiglednoj poruci teksta iz koje je izvlačilo moralnu pouku: Isus prije svoje smrti svoju ljubav pokazuje tako da će majci, koja nema muža a sada gubi i sina jedinca, za sina dati svog učenika i tako je zbrinuti. U 12.st. monaška teologija u Mariji prepoznaje sliku Crkve koja je istovremeno žena/zaručnica i plodna majka. Iako ova tumačenja imaju svoju težinu i odražavaju poneku od stvarnosti bilo Marije bilo Crkve, ipak ne uspijevaju naznačiti svu puninu bogatstva ovog teksta.

Isusova majka i druge žene, svaka na svoj način i u svojoj mjeri, ljube Isusa i zato su ovdje. Ljubljeni učenik, kako mu ime kaže, jest prije svega onaj koji prima ljubav. No, od ljubavi koju se samo daje se umire; ljubav koju se samo prima guši. Treba izmjena, cirkulacija da bi mogao poteći život. Život teče samo onda kada je ljubav koja ljubi ljubljena i kad ona ljubav koja je ljubljena sa svoje strane ljubi. Ovo u punini postoji samo u Bogu: u njemu je ljubav ljubljena i ljubi, u njemu ljubav cirkulira (perichoresis) između Oca i Sina. Tu ljubav teološka tradicija naziva Duhom Svetim, on je život kojega u Bogu dijele Otac i Sin iz kojega niče sve ostalo.

Isus ljubi Oca i s njim dijeli puninu Duha. Ljubi i svoju majku. A sada se razdvaja od nje. Želi se pobrinuti za nju. Daje joj učenika kojega će ljubiti i koji će ljubiti nju. Za koji trenutak predat će svoga Duha da bi između majke i sina kojeg joj je dao mogao poteći novi život. Isti onaj Duh kojega između sebe dijele Otac i Sin, ista ona ljubav i onaj život koji je među njima sada će poteći između majke i sina kojeg je dobila. Time će početi živjeti novu zapovijed – zapovijed ljubavi: da ljube onako kao što je Isus njih ljubio!

Majka i sin, koji su dobili jedno drugo i Božji život između sebe, jest prizor koji prikazuje tajnu Boga i svega stvorenja: to je tajna neba i zemlje, Boga i čovjeka, Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu. Nakon toga Isus će moći reći: završeno je (19,28). Završeno je ono zbog čega je došao: čovjeku dati Boga, Božji život. Udahnuti mu Božji Duh, njegov dah. Majka i sin pod križem početak su novog čovječanstva, slika Crkve i života koji u njoj ljudi trebaju dijeliti.

Marija je majka. Ona je jedina od ljudi – Iv je to prikazao događajem u Kani – bez pridržaja pristajala uz Isusovu riječ. Sada prima novog sina. Vjerna Isusovoj riječi i sposobna je slijediti, ona će ga ljubiti i pomoći mu da se rodi u novog čovjeka. Da primivši Duha kojeg Isus predaje (7,39), od onog koji je ljubljen i sam počne ljubiti. Marija je majka koja će snagom svog besprigovornog prianjanja uz Isusa i njegovu riječ (koja je život) rađati nove ljude, rađat će Crkvu, zajednicu Isusovih učenika. Zato je Majka Crkve.