Iz 50,4-7

U drugom dijelu knjige proroka Izaije više od dvadeset puta pojavljuje se pojam Sluga. Tradicionalno se smatra kako se četiri puta pojavljuje u tzv. pjesmama o Sluzi Gospodnjem, koje do danas nisu do kraja razjašnjene. U njima se govori kako će Sluga donijeti pravo narodima, uspostaviti univerzalno spasenje. Unatoč teškoćama, pozvan je biti svjetlo narodima, krijepiti umorne da bi mogli ići pravim putem. No, uzvišenost njegovog poslanja sudara se sa okrutnošću svakodnevice. Umjesto podrške, nailazi na protivljenje. U tišini trpi poruge, uvrede i udarce (50,6-7).

Njegovo ne opiranje nije znak rezignacije već pouzdanja u ime Gospodnje – stoga će Sluga biti stavljen za uzor svima (50,10-11). On svjedoči da se prema najvišim ciljevima ide ponizno, trpeći i strpljivo noseći svjetlo Božje u ovaj svijet. Najranija kršćanska refleksija u trpećem Sluzi prepoznala je navještaj Isusa Krista. A krštenjem je svaki član Crkve ucijepljen u Njegov hod i patnju.

Fil 2,6-11

U prijateljskom, srdačnom kontekstu poticaja drage mu crkvene zajednice u Filipima na ustrajnost u kršćanskom životu i podnošenju nedaća, Pavao ih potkrepljuje kristološkim himnom. Prva polovica govori o onome što je učinio Krist. Za razliku od praoca Adama koji se htio domoći božanstva posezanjem za zabranjenim plodom, Krist se nije kao plijena držao svoga božanstva – ponizio se sve do smrti za nas. To neće ostati bez odgovora. Stoga drugi dio himna donosi Božju reakciju: prihvaća ono što je Krist za nas učinio najvećom naklonošću te ga diže iz poniženja i smrti postavljajući ga nad svako drugo biće. U Kristovoj ljubavi koja je išla do poniženja Bog vidi svoju proslavu i njome Mu uzvraća.

Mt 16,14-27,66

Znanstveno istraživanje Biblije smatra kako su pojedina evanđelja međusobno najsličnija u izvještavanju o Isusovoj muci i smrti jer se radi o najstarijim i stoga temeljnim slojevima crkvene predaje. Ovi su reci temeljni ne samo u vremenskom smislu. Ovdje je vrhunac Božjeg hoda ususret čovjeku. Njegovog zagrljaja kojim obgrljuje sve ono što čovjek jest, čini, gradi i razara, sve ono što je bio i uopće može biti. I zato će se ovi događaji najdublje urezati u osobno i kolektivno pamćenje učenika. Ne čudi što se svjedočanstva evanđelista ovdje ponajviše međusobno dotiču. U tim trenucima usred njihovih osobnih i zdvojnosti cjelokupne ljudske povijesti prolomila se jasna, izoštrena slika istine o čovjeku i njegovu Bogu. Zbunjujuća i neočekivana. Samozatajno služenje neimenovane žene u kući Šimuna Gubavca pogađa u bit stvari, ali ga učenici ne razumiju. Nedohvatno im je. Njezina tiha ljubav zbunjuje kratkoću njihova shvaćanja. No, tlo u njima i pod njima će se potresti kad im Isus najavi da će ga jedan od njih izdati. Čak i Juda se pita: da nisam ja, Gospodine? Da nisam ja..? Onaj tko se ovo pita zapravo se pita: gdje sam ja, Gospodine, kamo sam pošao? Čovjek bi po sebi morao znati da li je izdajnik ili ne. Otkud potreba pitati Isusa: da nisam ja, Gospodine? Međutim, i ostali se pitaju: da nisam ja?! Previše je bilo pitanja i nedoumica o Isusu i onom što su od Njega vidjeli i čuli. A premalo sigurnosti u ono što svaki od njih zaista želi, vjeruje i za što živi. Za što je spreman uložiti sebe, predati se do kraja. Isus, sa svim onim što jest kao Bog i kao čovjek, ide u susret njihovoj zdvojnosti. Ide obgrliti potres svakog čovjeka, njegova pitanja, sumnje i nostalgiju. Bog ne prestaje tražiti odbjeglog Adama. Uvijek čini prvi korak, ne ustručava se pokazati kako se Njegovim bićem razlijeva jača nostalgija od čovjekove. Nije Mu bilo dovoljno svijet stvoriti, tražiti Adama, biti s narodom na putu ka Obećanoj zemlji… Ne, ljubav živi samo ako se potpuno daje. Samo ako sve nadilazi. Nije dosta dijeliti s čovjekom radosti običnog kratkog života, napore, tjeskobe… Treba ga obuhvatiti u njegovoj izručenosti smrti, u napuklini njegovog bića koja rađa dubokom podvojenošću. Biti na križu jest ono što Bog u svojoj ljubavi želi dati čovjeku razapetom zovom nostalgije i čežnje za izgubljenim rajem. Ako je usud svjetla kada se pojavi u našoj povijesti prezir, osuda i smrt – neka bude! Neka bude – ljubav je jaka kao smrt! I jača, jer ona je punina života dok je smrt samo njegova odsutnost. Blago poganinu kojem je lik masakriranog i umrlog Krista toliko svijetlio puninom da mu se na koncu otelo: ovaj čovjek uistinu bijaše Sin Božji! On, ekspert u pitanjima smrti, vidio je čudesnu razmjenu: život silazi u smrt da bi joj oteo svete koji izlazeći iz nje kreću u sveti grad! Život koji silazi u same temelje zemlje, svijeta i postojanja – u dubine najdubljih čovjekovih potresa – da ih umiri, obgrli i iscijeli melemom ljubavi. Pa i one koji su ga mučili, ubijali. Evanđelist Matej ih je tijekom svoga evanđelja prikazao bliskim, gotovo združenima sa Sotonom zbog njihova protivljenja Isusu. No, u raspetoj ljubavi ne postoji protiv – ona je sva za! Ona zlo pobjeđuje prihvaćajući i noseći ga. Jednoga dana Pavao će klicati Božjoj strpljivosti kojom ga je pratio i dozivao sebi. Ljubav je to koju, stresajući se, pozdravljaju temelji novoga svijeta u nastajanju. Pohodila je i dubine učenika s početka evanđeoskog odlomka, osjetili su njezino svjetlo i proživljavali vlastiti preporod kako bi svojim bićem postali svjedoci Sina Božjega. Radosna vijest je svakom njegovu čitatelju da – unatoč svemu što će se zbiti – Uskrsli želi pred njim ići u Galileju, uskrsnim svjetlom otvarati mu prostore svakodnevice. Neka se u svjetlu Njegove ljubavi i ona preobražava iz slave u slavu.