1Sam 16,1b.6-7.10-13a

Samuel je jedan od najvećih likova u SZ; protagonist je prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg je vodio s ekvilibrijem i autoritetom, spasivši Izrael od političkog rasula i religiozne krize. Isprva se protivio uvođenju monarhije i time pokazao da bez osobnih sitnih interesa slijedi drevnu teološku liniju: Gospodin je jedini kralj u Izraelu. No, nakon što je prvi kralj Šaul odbačen iako još uvijek u službi, Gospodin ga šalje potajno pomazati Davida za kralja.

Iako iskreno pobožan i mudar, Samuel ne može proniknuti Božji izbor. Gledajući Jišajeve sinove, Samuel izabranika traži očima, ali doživljava ispravak: Bog ne gleda kao što gleda čovjek – čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu (1Sam 16,7)! Od toga dana Davida obuze duh Gospodnji (1Sam 16,13). Ne samo da ljudsko oko ne može pratiti Božji pogled, nego Samuel ni ne sluti kakve će vrsne plodove ovo pomazanje polučiti u novom kralju. Postat će prototip svim drugim pomazanicima, mesijama pa i onom koji ima doći i započeti eshatološku eru.

Ef 5,8-14

U biblijskoj tradiciji, svjetlo i tama nisu spoznajne nego moralne kategorije. Onaj tko je u mraku u principu ne mora biti neuk/neinformiran, a prosvijetljena osoba ne mora nužno biti učena/informirana. Hoditi u tami znači biti orijentiran na zlo dok hoditi u svjetlu znači biti predan dobru. Provjerljivost razlike ovih usmjerenja se ogleda u njihovim plodovima i njihovoj korisnosti za izgradnju skladnoga života na osobnom i društvenom planu. Osim toga, svjetlo može razotkrivati tamu i njezina djela, dok tama to ne može učinit svjetlu. Ove riječi indirektno su pitanje vjerniku: ima li ovakvog ploda, razotkriva li njegov hod tamu? Pomazanje i dar Duha kojeg je vjernik primio „oprema“ su koja mu jamči mogućnost hoda u svjetlu ukoliko to zaista želi.

Iv 9,1-41

Odlomak iz Evanđelja po Ivanu na jasan način pokazuje prisutnost svjetla i kako, ovisno o čovjekovoj spremnosti za hod prema njemu, ono može postajati sve većim, dok ne postane – Svjetlo! Svjetlo, koje ljudima isijava iz života u Isusu (1,4), ovdje je stavljeno je u igru s Isusovom moći da povrati vid slijepcu.

Umjesto očekivanog jednodušnog priznanja za ono što je Isus učinio, dolazi do podvojenih pa čak i neprijateljskih reakcija. Upravo će ovdje evanđelist izvršiti prijelaz na drugu razinu: sa fizičkog sljepila pažnja se usmjerava na odnos pojedine osobe prema Isusu-Svjetlu svijeta jer tu se očituje egzistencijalna pozicija stajanja u tami/svjetlu i (ne)prihvaćanja svjetla pojedinog lika. Tijekom niza ispitivanja slijepac i njegovi sugovornici zauzimaju svoj osobni stav prema Isusu. Stoga se u ovoj zgodi javlja specifičnost: Isus nakon čuda ostaje u drugom planu a u središtu pažnje ostaje bivši slijepac koji tijekom niza dijaloga tj. polemika postupno napreduje u shvaćanju Isusovog identiteta i tako nakon fizičkog zadobiva i duhovno svjetlo.

Za razliku od susjeda i znanaca vođenih isključivo znatiželjom (9,8-12), nekih koji Isusa smatraju grešnikom (9,14-16), nekih koji žele od roditelja dobiti potvrdu da ozdravljenik nije ni bio slijep (9,18-23) ili onih koji ga pokušavaju pridobiti kako bi Isusa okvalificirao grešnikom i tako bi „riješili problem“ (9,24-34), on ostaje sam i – odazivljući se ovaj puta zovu nutarnjeg svjetla – r azvija svoju misao polazeći od gole činjenice zadobivenog vida, na temelju koje zaključuje da Isus dolazi od Boga (9,33). Time je učinio prijestup (usp. 9,22) zbog kojega ga izbacuju iz zajednice (9,34-35) iako još nije postao kršćaninom! Sada je ostao sâm, njegovi su ga se odrekli a Isusa još nije ugledao svojim očima! No, Isus ga ne ostavlja samog, on ga ne napušta! Unatoč protivnim društvenim okolnostima, on postepeno raste u spoznaji Isusove osobe sve dok ne uspije izreći ivanovski presudnu ispovijest vjere: vjerujem, Gospodine (9,38). Ova vjeroispovijest i klanjanje koje iskazuje Isusu su najveći izraz vjere u Isusovo božanstvo u preduskrsnoj etapi Evanđelja po Ivanu. Tri puta slijepac ispovijeda svoje neznanje (9,12.25.36) a farizeji, teološki naobraženi, tri puta preuzetno smatraju da znaju istinu o Isusu (9,16.24.29). Međutim, na koncu se vidi da je njihova učenost zapravo zamaskirano neznanje. Dok oni ustrajno odbijaju istražiti istinu o Isusu, slijepčevo neznanje postupno ide prema pravom poznavanju – on nije poput njih manipulirao činjenicama nego zdravom pameću običnog čovjeka slaže elemente jedan do drugoga i, kada spoznaje istinu, ne trguje njome niti se daje ustrašiti. Tek kad je postao spreman raskrstiti sa „istinom“, a zapravo ideologijom, svijeta u kojem živi, tek tada ga istina kojoj se povjerio može iznijeti iz njega i dovesti pred spoznaju Krista. Ovaj odlomak prema nekima odražava obrise ranokršćanske liturgijske prakse jer prosvjetljenje je bio ranokršćanski izraz za krsno obraćenje, (usp. Heb 6,4; 10,32 i Justin, Apologija, 1.61.13). Život i svjetlo su međusobno duboko povezani – doći na svjetlo znači roditi se. Svako područje života čovjeku postaje jasnim i korisnim tek kada dođe pod svjetlo njegove inteligencije. Svjetlo jest i ljubav jer ona srcu daje specifično „svjetlo“ da može gledati novim očima. Stoga je svjetlo preduvjet ljudskog postojanja: ono daje postojati i spoznavati, uživati i ljubiti. Suprotnost svjetlu jest tama i noć, sljepoća i zabluda, žalost i mržnja – smrt. U kontekstu korizme ovaj ozdravljenik kršćanina podsjeća na nepregledne horizonte Svjetla koji su pred njim i poziva ga na hod u njihove vedrine.

———-

Iako smo pročitali ovaj odlomak, možda čak imali koncentracije pažljivo ga saslušati, mi u njemu razumijemo samo neke dijelove i to, ne zemjerite mi na slobodi, sporedne dijelove. Mi razumijemo samo pitanja poput: tko je sagriješio? Je li ovo vaš sin? Kako ti otvori oči?

Glavno ne razumijemo. Ne znamo kako je Isus otvorio oči bivšem slijepcu, kako postupak kojeg je On primijenio može dati takav učinak? No, ako to već spada u božanske tajne, ostaje nerazumijevanje i onog na ljudskoj ravni – onog što se događalo s slijepcem.

Dok je učenicima, kao i nama, bilo glavno pitanje: zašto je slijep? tko je sagriješio, on ili roditelji?, Isus gleda drugačije: nije sagriješio ni on ni roditelji! Za Isusa nijedna situacija po sebi nije do kraja loša ili dobra. U svakoj se može proslaviti Bog i čovjek. Važno je da je čovjek svjestan da mu svaka situacija može, uz pomoć Božju, postati put u život kakvog do sada nije poznavao.

Ovaj slijepac ne zna što je to svjetlost; nikada ju još nije vidio. Čuo je da drugi pričaju o njoj. Hoće li krenuti u nepoznato? Toliki oko njega tvrde mu da može progledati! Da li da im vjeruje? Smijem li krenuti u novo? Hoću li se usuditi živjeti drugačije, započeti novi život o kome sad još pojma nemam?

Cijela ova evanđeoska zgoda ima dvostruki smisao – dok s jedne strane priča o događaju sa slijepcem, s druge strane ona priča priču o krštenju. Isus je prvo napravio pljuvačku – pomiješali su se Božji dah tj. duh i prah zemaljski i to je slika Stvaranja – ali to još nije bilo dovoljno da čovjek zadobije vid koji mu je potreban. Treba se ići oprati u kupalište Siloam, što znači Poslanik. Poslanik je Isusovo ime-Poslanik Očev! Oprati se u Isusovoj vodi – vodi krštenja!

Slijepac je već odlučio otvoriti se novini života. Sada spremno ide u vodu koju mu Isus nudi. I događa se čudo. Ne samo da slijepac vidi. Pokazuje se da oni koji su do sada vidjeli, sada više ne vide – ne prepoznaju više tog čovjeka! Da li je to on ili nije? Nakon što se oprao u Isusovoj vodi, njima njihov dojučerašnji vid nije dovoljan. On sada drugačije hoda, drugačije govori, drugačije razmišlja. On zna da postoji svjetlo, ima iskustvo zadobivanja vida. A ovi oko njega sve manje vide i shvaćaju…

Međutim, obratimo pažnju – on još uvijek ne zna tko je Isus. Zna samo da je to čovjek Isus i ništa više. Kasnije će Isus za njega postati i Sin Čovječji i Gospodin, kao i za Samarijanku. Mnogo puta on još ima proći. No, svaki put počinje priznanjem – ne znam tko je Isus, ne znam što je svjetlost.

Mnogi su, nažalost, spremni glasno vikati – znam tko je Isus, znam što je svjetlost – ali nisu spremni poći korak dalje u novinu onog što daje Isus, u novinu svjetla. I zato sliče ovima oko slijepca koji „sve znaju“ a zapravo sve manje vide.

Da je to tako, pokazuju oni koji su najglasniji – vjerski vođe. Oni se ne interesiraju za promjenu na ozdravljeniku – njima ne treba novina svjetla koju daje Isus; sve već „znaju“ o Isusu. Žele samo jedno: doseći Ga da bi s njim učinili ono što su naumili. Dok se pored njih događa čudo svjetla i novine života kod dojučerašnjeg slijepca, oni to ne vide nego još dublje zaglibljuju u zabludu. I zato su oni pravi slijepci i pravi tragičari u ovoj zgodi. Ne znaju što čine…

Isus, ta misteriozna prisutnost, dolazi i odlazi neopaženo. Međutim, pronalazi one koji traže svjetlo, koji žele u novinu života, koji će mu pokloniti svoje povjerenje. A povlači se od ovih „mudroslova“, od pametnjakovića koji s njim hoće po svojem. Izmiče im i ne uspijevaju ga naći!

Ozdravljenik ima prijeći još puno toga. Shvatit će da je život put – Isusov Put. Učit će još puno o Njemu. Nakon što se otvorio novini svjetla i nakon što mu je Isus podario jedno neslućeno iskustvo, bit će mu lakše vjerovati. Na koncu odlomka ozdravljenik je rekao da vjeruje u Sina Čovječjega!

Od najstarijih vremena kršćanstva, krštenici su se krštavali u uskrsnoj noći i pred cijelom okupljenom zajednicom ispovijedali vjeru riječima: Vjerujem da je Isus Gospodin! Krstionice su tada nazivali: fotiste,rion – mjesto svjetla, mjesto prosvjetljenja (od grč. fos, fotos=svjetlo).

Liturgija nas, približavajući se uskrsnoj noći, želi podsjetiti: prošli ste kroz krstionicu. Prošli se kroz fotiste,rion. Koliko je svjetla u vašim srcima, u vašim životima?

Koliko god da smo ga primili, još uvijek je više preostalo. Još uvijek nam nedostaje ljubavi, mira, radosti, sloge…

Naša je sreća da nam Bog nudi svoje svjetlo u neograničenim količinama kao što je i On sam vječan.

Neka ova korizma bude naš korak u neograničene predjele svjetla!

Ako je kršćanski život Isusov Put, onda je kršćanin živ samo ako putuje. U svjetlo, u novinu života koju nam Bog otvara.