U trećem dijelu (17,20-26) molitva se još pojačava te Isus moli za one koji će povjerovati u njega po riječima učenika – oni trebaju postati jedno kao što je Otac u Sinu i Sin u Ocu (17,21). Trebaju biti uključeni u jedinstvo Oca i Sina (17,23). Neki, poput J. Gnilke, zaključuju kako se ovdje, kao i u 10,16 stječe dojam da već u Ivanovo vrijeme kršćani nisu bili jedno i da evanđelist ove riječi ističe kako bi doprinio rješavanju problema crkvenog jedinstva u svom vremenu.

UBNZ #30 02042012 – Isusova Velikosvećenićka molitva III – audio, mp3

30. Isusova velikosvećenička molitva – III (17,20-26) – pdf

No, smatramo da bismo ove riječi ipak trebali promatrati u drugom svjetlu. Iako ne možemo nijekati probleme u življenju crkvenog jedinstva u 1.st., govor o jedinstvu, upravo stoga što je smješten u ovom poglavlju u kojem Isus svoj pogled upravlja onome što je učinio a i perspektivi koju je otvorio učenicima, ima daleko temeljniji, ontološki domašaj koji nadilazi okvire vremena i uvire u vječnost. Isus ovdje progovara o putu koji se otvara učenicima s obzirom na odnos Oca i Sina, a to je nešto što nadilazi vremenska ograničenja te ljude uvodi u božanski život. Dakle, ne radi se samo o rješenju nekih problema na zemlji nego o ulasku čovjeka u nebeske stvarnosti, o onom što je bilo prije stvaranja svijeta (17,23) i što će nastupiti kada ga jednom ne bude (17,21.24).

17,20-21: Ne molim samo za ove…da svi budu jedno…

Iste one stvari koje je molio za svoje učenike, moli za sve one koji će po njihovu propovijedanju povjerovati – a to smo mi! Isus ovom molitvom obuhvaća i budućnost svojih ondašnjih, a i budućih učenika – on misli na učenike svih vremena, promatra ono što jesu pred Bogom i što tek trebaju postati – u vječnosti. Ono što Isus, objavitelj Oca, želi za sve jest – da svi budu jedno! To će biti očitovanje ljubavi koja prebiva između Oca i Sina, u koju su ušli i učenici i koju sada dijele između sebe. Primajući i dijeleći drugima ljubav Oca i Sina, živeći u njihovom Duhu, učenici na zemlji očituju Božju svetost – sjaj Njegovog bića. Ono što između sebe žive Otac i Sin u svjetlu Duha, sada može postati i naš život. Poput loza na trsu, spojeni na bezdan njihove međusobne ljubavi.

Iz božanske ljubavi sve je poteklo. Onaj tko je u njoj ujedinjen, imat će srce za sve: i za svakog čovjeka, za biljku i kamen. Ako Isusovi učenici ovako budu ljubili, onda će svijetu očitovati Isusa, i sve ovo što nam je omogućio, istinitim. Ono što nam nudi, u svijetu će postati istina samo preko nas. Svijet, ljudi koji nisu čuli za Oca i Sina, mogu njihovu ljubav upoznati samo preko učenika. Učenici plod svoga djelovanja mogu postići samo ako su po Duhu ujedinjeni u ljubavi Oca i Sina. Stoga je poslanje učenika zapravao ižaravanje Slave Božje: svijet na istinskim učenicima može prepoznati Očevo lice (usp. 14,9).

17,22-23: …slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima da budu jedno…

Isus je na nas izlio ljubav koju prima i dijeli s Ocem. Zato može reći da nam je dao slavu – ono što samo Bog ima, sjaj i ljepotu svoga bića želi dijeliti je s nama. Unutarnja, ljudskom oku skrivena istina Božjeg bića, očituje se njegovom slavom. Ako smo primili tu duboku istinu, onda ne možemo živjeti drugačije nego da međusobno postajemo jedno. Zato istinski vjernik uprisutnjuje Boga, njegovo svjetlo i mir; on svojom prisutnošću mijenja zemlju!

Tko ljubi, postaje dom onome koga ljubi jer se otvara za njega i sve što je njegovo, prima ga u sebe, upija da bi se njim sjedinio. Zato je Sin u Ocu i Otac u Sinu, zato obojica mogu prebivati u učeniku i on u njima. Bog kao duboka istina ljudskog bića! Kada se to dogodi u učenicima, onda i oni idu prema tome da budu savršeno jedno, kao što su Otac i Sin jedno (10,30).

Dakako, ovo je ozbiljan program što ga Isus stavlja pred učenike! Možda se učenik može i uplašiti pred zahtjevnošću onoga što Bog očekuje od njega? Nije li i u drugim ljudima, koji nisu kršćani, prisutna želja za jedinstvom svih ljudi, čak i svih živih bića? Za razliku od drugih, Isusov učenik upravo ovo ima kao glavni zahtjev svoga identiteta. Zato se postizanje jedinstva tiče prije svega Isusovih učenika.

Bog je odavno o tome „sanjao“, još i prije postanka svijeta. Isus kaže da ga je Otac poslao i ljubio učenike, ljubio kao što je ljubio i njega! Dakle, dok je pripremao slanje Sina na ovaj svijet, Otac je već onda ljubio učenike! Već onda su učenici u Ocu imali svoj dom! On je već onda svoje srce otvorio čovjeku. Sin je došao objaviti Očevu ljubav. Učenik je onaj tko osjeti ovaj poziv i tko mu se odazove. Onaj tko u sebe pusti njegovu ljubav, tko postane dom za Boga. Tko svoje dane tka tako da ih boji Božjom ljubavlju; tko ga u njima želi udomiti.

———

Petar je ostao skamenjen pred pozivom Božje ljubavi. Ostao je blokiran njezinim snažnim izrazom – Učitelj pred njim kleči i sprema se da mu opere noge! Očito nije bio pripremljen za ovako nešto. No, kasnije, kad prođu godine, shvatit će da je Isusov čin bio samo simbolična najava za ono neizmjerno veće što se uskoro ima dogoditi – najveća ljubav koja se do kraja predaje za svoje prijatelje. Sve će on to kasnije prebirati u srcu, iščitavati ljubav koju je imao za njega. I njegovo srce će polako, korak za korakom krenuti u susret srcu svoga Učitelja, u ljubav koju je imao za njega.

Većina nas, današnjih učenika, nije u Petrovom položaju. Iskusili smo Božju ljubav, od nje živimo. No, premalo o njoj razmišljamo, premalo je pokušavamo uočiti. Prečesto mislimo: ah, imam i ja pravo na sreću! Stoga ono dobro i lijepo što nismo morali/zaslužili doživjeti – a ipak jesmo, pripisujemo ćudljivosti sudbine koje se, eto, i nama ponekad osmjehne. No, kad bismo više tražili Božju ljubav, kad bismo počeli shvaćati da ono što se dogodilo Petru nije bilo namijenjeno samo njemu nego svakom od nas, kao što je i žrtva na križu Isusov zagrljaj kojim prigrljuje i mene i tebe, onda bismo napravili veliki korak naprijed. Kad bismo o tome mislili toliko često da to počnemo doživljavati kao mogućnost novog pogleda na stvarnost, onda bismo i spomenute sitnice iz svakodnevice drugačije gledali. Onda bismo u njima počeli osjećati Božju ljubav. Tako bismo mogli krenuti u puninu. Sve dok ljubav u nama ne počne donositi plodove o kojima Isus ovdje govori. Dok ne postanemo iznutra jedno sa Sinom i Ocem u Duhu, a prema vani očitovanje Slave i ljubavi Božje.

17,24: Oče, hoću da budu gdje sam ja…da gledaju moju slavu…

Isus želi da njegovi budu s njime. Čovjek iskonski traži ljubav i bez nje vene. Biti jedno u ljubavi, sjediniti se s ljubljenim jest čovjekova iskonska želja i potreba. Imati potrebu da budeš prihvaćen od drugoga, u sjedinjenju doživjeti da te on dopunja i ispunja tvoje čežnje jest ono što čovjeka čini čovjekom. Isusova ljubav za njegove jest takva da ne želi biti bez njih, želi ih uvesti u one prostore gdje obitava u punini ljubavi s Ocem. On želi njih, a oni će na taj način doživjeti prihvaćenost, sjedinjenje s božanskom puninom.

Isusova volja ovdje se, kao i u drugim pitanjima, poklapa s Očevom. On, koji u toj mjeri vrši volju Očevu da je naziva svojom jelom – nečim neophodnim što se može izjednačiti sa samim životom – svojom molitvom izražava ono što želi i sam Otac. Njegove riječi još su jedna potvrda njihova jedinstva koje teži ostvarenju. Problem otvoren prvim pitanjem koje mu je čovjek postavio (1,38: gdje boraviš/prebivaš?), Isus sada okreće u korist čovjeka: on prebiva u Očevoj ljubavi i taj dom želi otvoriti učenicima! Iz te domovine Adam se svojim nepovjerenjem i svojeglavošću udaljio, a nama je otvoren put za povratak. Postajući sinovi u Sinu, zahvaljujući njemu nalazimo put u svoj dom – ulazimo u obitelj Božju, ne kao sluge nego kao njegovi ukućani (Ef 2,19).

Isus nas želi na onom mjestu prebivanja i motrenja s kojeg je Ivan evanđelist mogao uzviknuti: vidjesmo slavu njegovu (1,14)! Ta će slava, prema Pavlu, tako obasjati naše lice da će nas preobražavati na njegovu sliku (2Kor 3,18). Sve ovo već sada postaje stvarnost, učenik već sada može imati život koji će se potpuno očitovati tek u vječnosti (1Iv 3,1s). S ove točke gledišta – života s Bogom koji već sada počinje i neprestano se razvija prema punini – smrt zapravo i ne postoji. Ona ovaj razvoj ne može prekinuti niti omesti. Učenik, nakon što je upoznao Sina i Oca te hodi po Duhu, ne živi za smrt nego njegovi se dani pune blizinom Božjom koja ide svojoj punini. Tako ona istina koja prožima srce iznutra, obilježava život cijele osobe – i misli, želja, osjećaja… Kao što se ljubav izliva iz srca i boji život cijele osobe, tako će se ovozemaljsko življenje sina Božjeg preliti u vječnost, u puninu u kojoj nam Isus pripravlja mjesto (14,2-3). Tada ćemo, u punini, Boga gledati licem u lice (1Iv 3,2) i uživati puninu njegove ljubavi – slave. Tada ćemo, kao sinovi, ući u dinamiku ljubavi koju Sin odvijeka dijeli s Ocem. Tada će se pred nama otvoriti stvarnost o kojoj govore riječi Ivanova Proslova koje nas sada dižu u neslućene visine. Tada ćemo, uz Logos, Riječ, i mi biti kod Boga (1,1). Pošto nas je Otac ljubio kao i Logos, Riječ (17,23), to znači da će naš ulazak u ozračje Božje ljubavi zapravo biti povratak kući, zaboravljenom iskonskom domu.

17,25-26: …da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima…

Ranije je Otac nazvan Svetim (17,11) jer nas čuva u svetosti i želi uvesti u jedinstvo svoje svetosti. Sada je nazvan pravednim jer nas opravdava. Čini nas pravednim kao što je i sam pravedan. Čin kojim nas opravdava pokazuje njegovu beskrajnu ljubav i nježnost prema nama – Jedinorođeni Sin će na križu proslaviti Očevu ljubav i pravednost! Time pokazuje da nas odvijeka ljubi, želi osloboditi tame i uvesti u svjetlo svoje ljubavi. Jedini kriterij kojim raspoznaje pravedne od nepravednih jest njihov stav prema Svjetlosti koja je došla na svijet (3,19-21). Ovo je šesto Isusovo zazivanje Oca – sedmo, kao znak punine bit će sa križa kad bude dovršio djelo našeg opravdanja i kad nam otvori put k Ocu.

Svijet ne poznaje Oca i zato, iako je čuo riječ spasenja, ne odaziva se te ostaje u tami. Onaj tko čuje riječ i odluči se otvoriti Božjem djelovanju i pušta njegovo svjetlo u svoje srce, počinje upoznavati Oca. Otuda Ivanovo inzistiranje na glagolu poznavati. Poznavati Oca i njegovu ljubav, znači postati sin. I obratno, samo onaj tko upozna Očevu ljubav može zadobiti svijest da je sin.