Izl 17,3-7

Voda je Izraelcima tijekom kretanja po pustinji postala istoznačnica za život. Bez nje su se gasile nade u  bolje sutra. U kontekstu jedne od mnogih navala straha za golo preživljavanje događa se radnja prvog čitanja. Ovdje imamo dvostruki paradoks. Bog je Izraelce izveo iz Egipta i proveo kroz Crveno more – pokazao se gospodarem vodâ – ali oni već u slijedećoj kriznoj situaciji nemaju pouzdanja u Nj. Često je tako s čovjekom koji tek uzima u posjed svoju slobodu, koji se od staroga obraća u novi život.

Paradoks postoji i na drugoj razini: utemeljujući događaj Izraelove povijesti kojim postaje narod i počinje pisati svoju povijest obilježen je pobunom naroda! Kasnije generacije će iz ovoga zaključiti da stvarnost i teškoće Izlaska nisu bile plod ljudske mašte, nego se radi o iskustvu koje je i u fizičkom, ali i u moralnom smislu nadilazilo snage Izraelaca. Njihova sloboda i ulazak u Obećanu zemlju jest nešto što sami nisu mogli ostvariti. Zašto bi inače u temelje svoga identiteta imali upisane i ovakve negativne momente? Izraelov Bog darom vode još jednom se pokazao Bogom koji čovjeku otvara put u puninu života, koji omogućuje nadu u ostvarenje svih, pa i najdublje zapretanih želja. Čak i ondje gdje ljudsko oko ne može ništa vidjeti i niti razum shvatiti.

Rim 5,1-2.5-8

Voda koja je obilno izlazila iz izvora koje je Gospodin otvarao Izraelcima tijekom hoda prema obećanoj zemlji bila je izlijevanje Njegove ljubavi i nježnosti. Sv. Pavao, na temelju iskustva njezine punine u Kristu Isusu, također može govoriti izlijevanju Božje ljubavi. Njome čovjeku daruje opravdanje. Pavao ga shvaća kao izjednačenje (hebr. cedaqah) između onoga što je najbolja zamisao čovjeka – slika Božja u Kristu koju ostvaruje Bog (8,29: čovjek treba biti suobličen slici Sina Njegova) – i povijesne stvarnosti koju uspijeva ostvariti sam čovjek. Jedino na taj način ostvareno opravdanje omogućit će čovjeku posvemašnje ostvarenje sebe kao čovjeka. Ono se već događa u sadašnjosti kršćanskoga života, ali samo u početnomu stanju. No, već i ono, po daru Duha, ljubavi, pomirenja itd., pruža čvrste temelje za nadu u posvemašnje izjednačenje između Božjega nauma s čovjekom i čovjekova stvarnoga stanja u eshatonu, na razini nadpovijesti. Ovo bogato izlijevanje punine života započinje lijevanjem/uranjanjem u vodu krštenja. Ona je izvor vode žive za kojom će čeznuti Samarijanka u odlomku iz evanđelja po Ivanu.

Iv 4,5-42

Činjenica jest da Isus nije morao proći kroz Samariju. Židovi su je zaobilazili i smatrali kontaminiranom a njezino stanovništvo hereticima koje treba prezirati. Evanđelistova napomena morao je proći kroz Samariju stoga čitatelju govori kako Isusov ulazak u Samariju nije plod nekih vanjskih okolnosti, nego je teološki motiviran: Zaručnik i u Samariji mora tražiti svoju Zaručnicu! Iako se Sihar spominje u većini starih sačuvanih biblijskih rukopisa, vjerojatno se ovdje misli na Šekem. Ovo područje izaziva iznimno snažne biblijske rezonance jer je povezano s početkom Božjeg prijateljevanja s ljudima u Starom zavjetu, obiluje znakovitim povijesnim događajima koji su, kao i cijeli SZ, čekali ispunjenje onoga što su nagoviještali. Ogorčena na nepravedno ponašanje Židova prema Samarijancima, žena isprva odbija Isusovu molbu. On ne odgovara na njezin prigovor, jer nije žedan njezinog lijepog odgovora nego je žedan njezine vjere (sv. Augustin). Polazi od onog što je ženina svakodnevna tegobna stvarnost – zahvaćanje vode – da bi iznio ono što on može dati njoj – vodu živu. No, ona za sada ne poznaje taj dar Božji. Tipičan je čovjekov stav da sve želi ili osvojiti ili zaslužiti, pa čak i ljubav. Veličinu ovog dara čovjek ne može ni osvojiti ni zaslužiti. Nju samo može primiti na dar ako mu se otvori. Kad ga bude doživjela, Samarijanka će otrčati zaboravivši krčag. Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio… Sada je žena ona koja od Isusa traži piti! Time je, iako još uvijek ne govore o istoj vodi, otvorena mogućnost za napredak dijaloga.

Umjesto odmjeravanja s patrijarhom Jakovom, Isus joj govori o vodi koja struji u život vječni, koja će trajno utažiti njezinu žeđ (4,13-14). Gospodine, daj mi te vode… Sada kada je pokazala raspoloživost za hod naprijed, Isus ostavlja po strani igru u terminima vode, izvora i sl. i progovara joj na temelju njezina životnog iskustva. Činjenica da joj ni sadašnji nije pravi muž pokazuje da ni s njim nije pronašla pravu ljubav. Ona je žedna drugačije ljubavi, one koju može dati samo Zaručnik. Jer srce, stvoreno za Boga, ne može biti ispunjeno ničim manjim od Njega! Nakon što je pokazala otvorenost za dolazak Mesije (znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.), Isus može ići dalje s objavom. U najnovijem odgovoru futur iz prethodnih redaka (klanjat će se, kad dođe Mesija objavit će) ustupa mjesto prezentu: Ja sam! Ovaj izričaj jest jeka Starozavjetne Božje objave kad je objavljivao svoje Ime: Ja sam onaj koji Jesam (Izl 3,14).

Učenici se vraćaju i čude, ali ništa ne pitaju. Vjerojatno su zatečeni činjenicom da je Isus poništio brižljivo čuvanu distancu koju su pobožni Izraelci držali prema „nevjernicima“. Osim toga, njihovo čuđenje dolazi i od tradicionalnog uvjerenja da je žena nesposobna shvatiti dubinu religiozne poruke. Krčag ostavljen na bunaru govori o ženinom uzbuđenju nad otkrićem Pomazanika-Krista. Umjesto da joj predbacuje nedostatke, on joj dariva ono za čim je žeđala.

Samarijanka sada zna da se Isusa upoznaje tek u susretu s njim. No, isto tako upoznaje i sebe jer Isus joj je pomogao da postane svjesna svoje duboke žeđi. Dakle, radi se o otvaranju za duboke istine vlastitog i Isusovog bića i o odluci za ulazak u odnos s njim na tim dubinama. Stoga zove svoje sugrađane neka sami počnu otkrivati Krista. Ponavlja Isusov početni poziv učenicima dođite i vidite (1,39).

———-

U Palestini, zemlji koja graniči s pustinjom – a u prirodi granice obično nisu oštre – voda je jako važan čimbenik. Ono što je u naše doba postao burzovni indeks, tečaj domaće valute njima je bila pojava oblaka na horizontu jer je to bio znak da će biti i života. A imati bunar koji ne presušuje, bio je ogroman kapital.

Bunari, jer ih nije bilo mnogo, bili su važna mjesta društvenog života; tu su ljudi uzimali vodu, susretali se; trgovci širili svoje štandove, žene dolazile čuti što ima novog; zaljubljeni imali priliku biti zajedno… Biblija bilježi mnoge događaje vezane uz bunare; na jednom od njih je i Mojsije pronašao svoju dragu…

Žena Samarijanka se čudila što joj se Isus obraća. Nije bilo dozvoljeno ženi razgovarati sa strancem. Rabi Jose, kad je jednu neznanku upitao: koji je put za Luz?, dobio je odgovor: previše pričaš; trebao je reći samo: Luz? Svakakve bedeme ljudi iz opreza stavljaju pred sebe… No, Bog je željan čovjeka i evo Isus ide preko svih granica. Da, Bog je spreman doći, učiniti se prisutnim primjetljivim. No, ne ide na silu…čeka slobodni pristanak.

Isus započinje razgovor. Daje ponudu: kad bi znala, ti bi zaiskala i dobila bi žive vode… Bog je uvijek tu, blizu; uvijek želi dati samo ako ima kome. Makar se može činiti da je i On umoran, da ni sam nema čime zahvatiti, da ni sebe ne može zbrinuti… Bog voli da ga ljudi u mnogočemu zbrinu a On će dati ono što čovjek nema, što ne može ni zamisliti da postoji. Evo, Bog je za pravo partnerstvo: svatko neka dade ono što ima i svi će imati sve!

Ništa ne sakriva, sve će staviti na stol, samo ako ima pred koga. Ovaj puta je imao! Žena nije rekla u sebi: ah, baš me briga; uzet ću vodu, napojiti te i odoh. Ne, ona ulazi u razgovor. Ne boji se; nečemu se nada; iskrena je… Priznaje i pojedinosti iz svog života, ali i da čeka Spasitelja. Bogu je to dosta; kad naiđe na čovjeka koji to ima, onda može u obilju izlijevati svoje darove. I njoj ih je dao i ona ih je primila. Makar nije puno o tome govorila, izdaju je pojedine riječi: na početku Isus je za nju Židov-stranac (4,19); poslije je gospodin (4,11); potom je prorok (4,19) pa Mesija-Krist-Pomazanik (4,25-26) a na kraju kao i za cijeli narod onog kraja – Spasitelj svijeta (4,42).

Ona je uspjela, ona je doživjela Spasitelja. I k tome postala njegov apostol, njegov navjestitelj drugima. Došla je po vodu koja daje život kojim je do sada živjela a otkrit će vodu koja daje nešto što je vrijednije od ovoga života. Zato i kaže Iv: žena ostavi svoj krčag pa ode u grad javiti ljudima… Umjesto jedne, ona sada ima dvije vode; pred njom se otvorio jedan novi ocean… Nije li to čudesno?!

Taj bunar postoji i danas, nalazi se uz put koji vodi od Judeje u Galileju, dubok je 32m i još uvijek daje dobru i svježu vodu. Svjež i nakon 4000g! Izvor svježine kroz tisuće godina! A što li je tek Samarijanka na njemu otkrila, kakva je ona druga voda koja se zove živa voda ako je ostavila krčag i otrčala? Kakva je ono svježina, kakva snaga ako se ni ova koja traje tisućama godina ne može s njom usporediti? Kakav je to novi izvor koji je u njoj prostrujio?

Dvije su tisuće godina prošle od praoca Jakova do susreta Isusa i Samarijanke i onda još dvije tisuće do današnjih dana. Bunar je još uvijek svjež, mnogi su pili i piju iz njega, ali tko će naći onu vodu koju je Samarijanka otkrila toga dana, makar gledaju u isti bunar? Mnogi su pili, piju i pit će, ali se oko tog istog bunara tuku i prolijevaju krv… Svježina vode koju zahvaćaju iz njegovih dubina nije dovoljna da razblaži nemirni čovjekov duh…Što bi se trebalo dogoditi da i oni na tom bunaru otkriju onu drugu, živu vodu?

Dok neki sve pa i ovaj bunar pretvaraju u uzroke tragedije, zgoda o Samarijanki nam je radosna vijest: Isus je tu, pa makar se činilo da je susret nemoguć, da je sve protiv sporazuma, da su razlike nepremostive. Pa čak da je ona Samarijanka a on Židov, ni onda nije isključeno da ga ne može susresti. I – upravo to se dogodilo! Ono što se njoj činilo nemogućom kombinacijom, postalo je otkriće života!

Kad bismo nju pitali kakvu će nam poruku poslije svega dati, možda bi to rekla ovako: sada znam da nije stvar u njemu, nego u meni; tisuću sam Židova vidjela i da ovaj puta nisam bila spremna, on bi bio samo tisuću prvi – prašnjavi, umorni i žedni čovjek na bunaru.

Onda kad budete iznutra čeznuli, kad i ponad ove krasne vode iz bunara poželite jednu bolju, kad osjetite da vam život kojeg sad imate nije ono najviše i kad za to najviše budete bili spremni otvoriti svoje srce i prijeći preko svih privida, tada ćete spaziti da je kraj vas On; onda će progovoriti i vi ćete ga žedno slušati; i napojeni otrčati zaboravivši suhi krčag s kojim ste krenuli.