U drugom dijelu molitve (17,9-19) Isus moli za one koje mu je Otac predao da ostanu u Očevu imenu. Odbija moliti za svijet koji ga je odbacio i postao kraljevstvo zla. Stoga njegovi učenici ne pripadaju svijetu. Za razliku od gnostičkog spasitelja, Isus ne traži da njegovi učenici budu uzeti sa svijeta, nego samo traži da budi očuvani od Zloga (tj. Kneza ovog svijeta). Moleći da ih Otac posveti kao što i on samog sebe posvećuje za njih, Isus ih šalje u svijet da budu svjedoci istine.

UBNZ #29 26032012 – Isusov velikosvecenicka m 2 – audio, mp3

29. Isusova velikosvećenička molitva – II (17,9-19) – pdf

———-

17,10-11a: Sve moje tvoje je i tvoje moje, i ja se proslavih u njima…

Kao u Iv 10; 16,15, i ovdje Isus naglašava svoju usku povezanost s Ocem kojem će se uskoro vratiti. Sve one koji su Očevi, Otac ih je dao Sinu. No, Sin ih neće ljubomorno čuvati za sebe. I njegovi učenici će, kao i sve ostalo što je njegovo, biti ono što dijeli s Ocem, ono što želi unijeti u najužu vezu s njim. U tu, najveću ljubav koja je između njih, Isus želi unijeti i svoje učenike – nek prebivaju u srcu odnosa između njega i Oca!

Da ovo nije samo želja nego da je već nešto od toga i ostvareno, Isus potvrđuje kada kaže da se već proslavio u učenicima. Dao im je poznavanje Boga, snagu njegovog karaktera, onoga kako on živi svoj odnos s Ocem i prema svijetu – sve se to već počelo odražavati na njihovoj vjeri. Isus te početke toliko ozbiljno shvaća da je već siguran da se radi o procesu koji neće stati nego će trajno obilježiti njihove živote. I zato smatra da može reći kako se radi o pravoj proslavi onoga što je njegovo u njima. Nakon što je istaknuo ovako vrijedan plod svoga djelovanja, Isus – znajući snagu kojom će se svijet i Zli obrušiti na učenike – počinje moliti Oca da sačuva i unaprijedi njegove učenike u hodu kojeg su započeli.

17,11b: Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu…

Isusovu molitvu prožimaju dva imperativa kojima se obraća Ocu: sačuvaj (11,b) i posveti (17,17). Oni će se kasnije sliti u Isusov vrhunski zahtjev: da svi budu jedno (17,21). Ova tri izraza su međusobno najuže povezani i trebaju kasnijim učenicima biti trajno svojedočanstvo Isusove ljubavi za njih. Trebaju zauvijek ostati radosna vijest koja će garantirati Isusovu blizinu, brigu i nastojanje da sve privuče k sebi. Neka svi vijekovi koji imaju doći znaju što je najveća Isusova želja, za čim ide njegovo srce i što će se sigurno i ostvariti jer on od toga neće odustati.

Pridjev sveti koji se do sada upotrebljavao za Duha, sada se po prvi puta upotrebljava i za Oca. Isus ga sada koristi kako bi pripremio čitatelje za 17,17-19 gdje će govoriti o ulasku Isusa i učenika u Očevu „sferu“ – govorit će o posvećenju sebe i učenika. Iako neki smatraju da Isus govori kako je Otac njemu dao učenike (sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao), iz retka 17,12 vidimo da  je Otac njemu dao svoje ime koje je on objavio ljudima (17,6). Božja svetost jest sve ono što ga odvaja od svijeta, sve ono što pripada čistoći njegovog bića, njegovoj ljubavi i snazi. Biti sačuvan u Očevom imenu za učenika znači ući u unutarnji odnos s njim, ući u jedinstvo s njegovom svetošću koja čini srž njegovog imena; biti raspoloživ da mi sve ono što je najintimnije Božje bude najprivlačnije, od čega se neću željeti odvojiti.

Do sada je Isus svoj odnos s Ocem stavljao kako model za odnos među ljudima: u 13,34-35; 15,12; 15,9.  Ondje je Isusova ili Očeva ljubav predstavljena kao temelj i model za ljubav učenika. Ljubav je aktivnost, pripada onom činiti. Sada, međutim, jedinstvo Oca i Sina biva predstavljeno kao temelj njihovog jedinstva sa učenicima. A jedinstvo nije aktivnost nego stanje, pripada ne području činiti nego biti. Dakako, biti pretpostavlja ono činiti, ali je ipak jedna nova, viša razina. Mnogo ljudi uspije na vrhunski način izvesti neku radnju, ali je više ne mogu ponoviti. Oni koji je mogu ponoviti neograničen broj puta nisu samo vrhunski učinili neku radnju, nego oni jesu vrhunski izvođači (u muzici, sportu itd.). Činiti kod njih nije nešto kratkoročno i sporadično, nego je bitan element njihovog identiteta. Muzika/sport je njegov život, kažu ljudi.

Tako Isus, i ovom molitvom, pokazuje novu perspektivu, pravac razvoja za svoje učenike. Od ljubavi kao pojedinačne akcije, ka ljubavi kao identitetu učenika. Koliko to budu više postizali, moći će više biti jedno s Ocem i Sinom! Poput loza na trsu (Iv 15).

17,12: …ja sam ih čuvao u tvom imenu koje si mi dao…

Isus ponovno spominje ime koje mu je Otac dao i u kojem je čuvao svoje učenike. Ono što je Isus do sada činio kako bi učenike uveo u stvarnost Očevog imena tj. osobe, od sada neka čini sam Otac. Dakle, buduće vodstvo na neki način treba biti nastavak onoga što je Isus do sada činio.

Isus je to uspio sa svim učenicima osim s onim koji otvoreno nije uza nj prianjao. To je sin propasti; ovo je tipični semitski izraz (usp. 2Sol 2,3) kojim se želi reći da se taj čovjek predao pod utjecaj Sotone (usp. 6,70; 13,2.27). Neki istraživači smatraju da je ivanova crkvena zajednica Judu smatrala prototipom Antikrista, o kojemu će govoriti u 1Iv 2,18-22; 4,3.

17,13-16: …ovo govorim … da imaju puninu moje radosti u sebi.

Isus je ranije objasnio učenicima zašto je za njih bolje da on ode k Ocu, zašto se tome trebaju radovati. U ovom dijelu oproštajnog govora, on im je otvorio veličanstvenu perspektivu: hod u Duhu omogućit će im rast u ljubavi, sve do postajanja jednim s Ocem i Sinom! To su novi stanovi, to je novo prebivanje u koje je pozvan Isusov učenik!

Isus ne samo da želi učenike očuvati od svih i od svega onoga što ih može rastaviti od njega i Oca, nego im želi dati ono svoje najintimnije, ono što najvedrije nosi u sebi dok hodi ovom tako tužnom zemljom. Želi im podariti svoju radost, ono što sjaji u njegovoj nutrini. Dakako, takvo se unutarnje iskustvo ne može imati dok netko ozbiljno ne stupi u one odnose o kojima govori Isus. On stoga ovime poručuje učenicima i da je moguće ući u takve odnose i da je u takvoj poziciji, uza sve teškoće i protivljenja, moguće živjeti takvu unutarnju puninu i radost kojom se sve nadvladava i poradi kojih čovjek osjeća da je tek sada počeo živjeti.

No, nisu svi učenici prihvatili Isusovu riječ jer se među njima nalazi sin propasti. Još manje se treba čuditi tome što je neće prihvatiti svijet. On će prema učenicima iskazivati neprijateljstvo jer ih je zamrzio. Koliko god to bile tegobne stvarnosti koje će zagorčavati život Crkvi, one nisu najteže. Najveća opasnost dolazi od Zloga i zato Isus moli Oca da učenike očuva upravo od njega. (Interesantno je primijetiti koliko je duhovna pouka Crkve u prošlim vremenima pozivala na bijeg od svijeta, a koliko je malo poklanjala pažnje proučavanju djelovanja Zloga i njegovih „vrijednosti“ kojima čovjek tako teško odolijeva!).

Grčki izvornik ovdje dopušta da se govori o zlu ili Zlome (ek tou ponerou). Gledajući cjelinu Isusovog govora o Knezu ovoga svijeta (12,31; 14,30; 16,33), uputno je poradi ovakvog uosobljenog predstavljanja smatrati da se ipak radi o osobi koja je princ(ip) zla u našoj stvarnosti. On djeluje u povijesnim događajima – čak je uzrokom fizičkog rastanka Isusa i učenika (14,30), ali na razini onog bitnog on Isusu ne može nanijeti nikakvo zlo. Na isti način će napadati i Isusove učenike. Moraju se pripremiti za takvu borbu u kojoj Knez ovoga svijeta podiže mržnju i nasilje protiv njih. Koliko god to bilo zastrašujuće, to još uvijek nije razina na kojoj se odvija borba za ono bitno. Bitno jest to da učenici ne zastanu u hodu ka vrhuncima ljubavi, da postanu jedno s Ocem i Sinom u Duhu.

17,17-19: …da budu posvećeni u istini.

U istinu učenici su uvedeni Očevom riječju koju im je predao Sin (17,14). Posvećenje nije samo odvajanje od svijeta, njegovih kriterija i zavođenja Zloga (usp. 17,16). Posvećenje je potpuno predanje onom što je Božje, služenje istini Božjeg života koji se odvija između Oca, Sina i Duha Svetoga. I za tugu pred rastankom, i kao glavni sadržaj svoga naučavanja, i kao uputu pred mržnjom svijeta, Isus ima samo jedno rješenje – istina!

I ne samo to! Istina, koju Otac otvara učenicima i u koju pristupaju zahvaljujući Isusu, bit će njihova glavna oprema u misionarskom radu. Drugačije ne može biti jer oni trebaju nastaviti Isusovo poslanje. Kako će to moći ako nisu u potpunosti posvećeni istini Božjeg života u koji su i sami pozvani? Kako će svjedočiti ljubav Oca i Sina ako je ne doživljavaju, ako joj se ne odazivaju? Upravo ovdje se bije presudna bitka Isusovog projekta! Toliko je religija ili raznih pokreta koji sadrže dobre vrijednosti i ideje na kojima počivaju. A koliko ih se malo može prepoznati kao one koji na ovaj svijet donose nešto zaista novo, koji mijenjaju njegovo lice na bolje, koje otkrivaju nove dimenzije čovještva? Kako god lijepe ideje imali, najveći problem jest (ne)posvećenost njihovih sljedbenika. Svojim životom pokazuju kao da nisu sigurni imaju li uza što prionuti, čemu se posvetiti?

Isus je svojim učenicima pokazao drugačiju mogućnost postojanja, otvorio vrata novog života. Sve je učinio osim onoga dijela kojega mogu samo oni – ući u novinu u koju ih zove Učitelj. Koliko je Isusu ovo važno, vidi se po tome što za ovo njihovo posvećenje sam sebe posvećuje (10,11.15; 15,13). Kao što se Ocu daje do kraja, tako se predaje i za svoje učenike. Sa svoje strane, oni će nastaviti njegovo djelo pa će i sami trebati ići svome posvećenju Bogu i, s druge, strane, posvećenju za ljude kojima će svjedočiti Isusovu ljubav. Ono što je Isus najavio prispodobom o trsu i lozama, sada dobiva jasnije konture. Isusov život jest za Boga i za čovjeka. To će nastaviti njegovi učenici. U sebe primiti takav život i nositi ga dalje. Ako ikoja čovjekova aktivnost traži posvećenje, onda ga traži ova jer svijetu treba svjedočiti ljubav od koje nema veće (15,13), ljubav koja ljubi do kraja (13,1).

———-

Kako li je moralo izgledati te večeri! On zna što će se uskoro dogoditi. Njihova je sreća što još ne znaju. Bili bi još uznemireniji, još uplašeniji, malodušniji. A on ih priprema da krenu u svijet i da ga osvoje, da ga promijene. Da započnu novo nebo i novu zemlju! Njih drhturavih šačica učenika! Kakvu vjeru je imao Isus! Nikada nitko drugi nije na Zemlji imao veći plan a manje resursa na raspolaganju! No, on nema dvojbi! On je siguran u ono što čini! Da nije zar bi krenuo za taj projekt položiti svoj život? Evo Boga koji je nenadmašan ne samo u ljubavi nego u vjeri i nadi koje polaže u svoje slabe učenike!

No, Isus je imao u vidu ono što ljudske kalkulacije ovakvog tipa ne vide. On je znao da šačica ljudi može ostvariti ovako visoke ciljeve ako budu imali ono „nešto“. Božanski život i ljubav mogu svijetu dati ako je budu sami imali. Samo je jedno potrebno – da su sami spojeni na izvor napajanja! Poslije toga više ništa nije nemoguće, nikakvi – ma kako bili visoki – rezultati više nisu čudo! Sve je jasno ako učenici budu htjeli „zatvoriti strujni krug“ – spojiti se na izvor novog napona, novog života.

Zbog toga im Gospodin u ovim posljednjim trenucima stavlja pred oči ono najvažnije što je na njima – uzeti, ili bolje, uzimati od Boga da bi mogli davati svijetu! U sebe upijati novi život i novi svijet, da bi ga mogli dijeliti drugima svojom riječju i djelom. Posvećeni u ljubavi!