Ovaj dostojanstveni završetak posljednjeg govora često se označava kao „Isusova velikosvećenička molitva“ jer se Isus u njoj posvećuje za one koje šalje u svijet (17,18-19). Iako Isus u Evanđelju po Ivanu nije predstavljen Velikim svećenikom tako otvoreno kao u Poslanici Hebrejima, ipak riječi njegova posvećenja za učenike imaju jasan žrtveni tj. svećenički karakter. U ovom poglavlju naziremo 7 molitava koje, gledane u cjelini, predstavljaju veličanstven sumarij ne samo oproštajnog govora cijelog Evanđelja.

UBNZ #28 19032012 – Isusov velikosvecenicka m 1 – audio, mp3

28. Isusova velikosvećenička molitva – I (17,1-8) – pdf

Ove Isusove riječi može se promatrati i kao posljednju volju (testament) Isusov, molitvu za jedinstvo kršćana itd. Ipak u kontekstu u kojem se nalazi ovo je posljednje Isusovo obraćanje Ocu pred učenicima kako bi njima poslužilo kao svjedočanstvo (usp. 17,13), poput Pavlovoga oproštajnog govora efeškim starješinama u Dj 20,17-35. U odnosu na Boga ova molitva je zagovornička a s obzirom na učenike je pobudna – oni njome trebaju biti ohrabreni i ojačani dok je budu ostvarivali.

Isus prvo evocira svoju preegzistenciju kao temelj poslanja na zemlji u sklopu kojeg je ljudima udijelio poznavanje Božjeg imena, što vodi posjedovanju života vječnog (17,1-5). Učenici su prvi koji će uživati i svjedočiti za istinitost Isusovog poslanja (17,6-8). Na ove dvije poluge počiva čitava konstrukcija Isusove molitve. On prvo moli Oca da učenici budu vjerni njemu i Bogu, te da se očuvaju od svijeta (17,6-19). Drugo, Isus moli da ovi učenici, a i oni koji će to kasnije postati, budu savršeno jedno u ljubavi kao što su Otac i Sin jedno. To jedinstvo će biti okrunjeno jedinstvom u nebu (17,20-24). Ono će biti dokaz da je Bog poslao na svijet Isusa, njihova Učitelja i Gospodina (17,23).

Čitatelj osjeća kao da je ovim recima tj. Ivanovim orlovskim krilima ponesen u nebeske visine i da uranja u božanski misterij. Kao što je suvišno prepričavati poeziju, tako je suvišno komentirati ove Isusove riječi (S. Fausti). Druge tekstove se može tumačiti da bi se ušlo u njihovu „logiku“. Ove riječi naš razum dovode do neshvatljivih stvarnosti o kojim on može samo nevješto zamuckivati. No, ipak vrijedi ukazati na neke njegove elemente koji nas uvode u kontemplaciju.

17,1-3: Isus podiže oči k nebu… Oče, došao je čas…

U prvom dijelu (17,1-8) Isus moli Oca da ga proslavi slavom koju je imao u početku (1,1) stoga što je izvršio sve što mu je Otac naložio i objavio Očevo Ime. Ova molitva nije sebična jer je cilj proslave to da Sin može dolično proslaviti Oca (12,23-28).

Isus podiže oči k nebu, onom nebu s kojeg je sišao Jedinorođeni Sin (3,13.31; 6,32.33) i sa kojeg je Duh sišao na njega (1,32). S istog neba došao je očev glas (12,28b). Isus je obećao učenicima da će vidjeti otvoreno nebo nad Sinom Čovječjim (1,51). Nebo, to područje Božjeg prebivanja kamo se ima vratiti Sin, kad se otvori označit će otvorenu komunikaciju Boga i čovjeka. To će se dogoditi kad Isusu bude otvoren bok i kad se iz njega na svijet izlije Božji život (19,34).

Isus Boga naziva abba, tata, tatice – onim nazivom koji djeca od milja tepaju svom ocu. Taj naziv, prepun osjećaja, izražava njegovu ljubav i privrženost. Šest puta se na taj način obraća Bogu. Puninu će označiti sedmo obraćanje a ono pripada čitatelju Evanđelja – crkvenoj zajednici tj. nama! Tada ćemo od 6. dana početi prelaziti u 7. dan. Time ćemo ući u počinak Božji – biti ono što on oduvijek za nas želi – sinovi Božji! A preko nas cjelokupno će stvorenje ići svom počinku (Rim 8,19-25).

Već na samom početku molitve Isus kaže da je došao čas i time nagoviješta kraj oproštajnog govora. O sebi govori u trećem licu, što daje svečani ton njegovom govoru. Ono što je još važnije od svečanog tona jest da Isusa ovaj način govora poopćuje, čini univerzalnim: On kao Sin sve obuhvaća i svi se u njemu, Sinu, mogu prepoznati kao sinovi.

…proslavi Sina svoga… Hebr. kavod izvorno označava težinu, snagu tj. konzistenciju nekog bića, njegovu unutarnju vrijednost. Mi ovaj termin prevodimo sa slava. Za razliku od starozavjetnih očitovanja Božje slave, koja su često bila zastrašujuća, Četvrto evanđelje pod slavom Božjom misli na ono što Bog u sebi jest, na sjaj i ljepotu njegovog bića koje se nama ljudima očituje kao ljubav.

Cijela Sinova misija na zemlji bila je proslava Oca (12,23-28), a s druge strane, Otac je već odlučio proslaviti Sina (12,28). Tu vidimo dašak božanskog života kojeg između sebe dijele božanske osobe. Sin želi proslaviti Oca a Otac Sina, Sin šalje Duha i njemu prepušta svoje djelo a Duh će proslavljati ne sebe nego njega! Tu je kolo života u kojem se svatko potpuno daje za onog drugog i biva od drugog potpuno prihvaćen. Da, Bog je u sebi neizreciva Ljubav!

Sada Isus traži od Oca da ga proslavi tj. da ga svi prepoznaju kao neograničenu ljubav: da uoče njegovu slavu koja je zasjala kad je počeo učenicima prati noge (13,5), kad je pružio znak saveza i prijateljstva čak i izdajniku (13,31s). Pošto je Božja slava očitovanje njegove ljubavi, Isus zapravo moli Oca neka konačno svom snagom nastupi ta ljubav, nek’ bljesne čovjekovo spasenje!

Vidjeli smo, kada Biblija govori o slavi, ne misli na famu, popularnost, da nekog svi smatraju ovakvim ili onakvim. Takve pojave za biblijskog pisca su ispraznost. No, prema Bibliji čovjek treba slavu Božju – želi biti prepoznat, ljubljen, želi nekome biti važan. Sada, u Isus, Sinu Božjem, uskoro će svatko moći iskusiti slavu Božju: Boga koji ga prihvaća i ljubi, kojemu je važan toliko da za njega živi i umire.

17,3: A ovo je život vječni: da upoznaju tebe…

Poznavati u Bibliji ne znači samo prikupiti informacije o nekome, nego doći u njegovu blizinu, imati iskustvo te osobe te ući u zajedništvo s njom. Isus nam, prema tome, kaže da se vječni život sastoji u ovome: imati onakav odnos međusobnog poznavanja i ljubavi s Ocem kakav ima i kakav živi Sin (usp. 17,25). Iz ovog proizlazi da se ne radi samo o intelektualnoj spoznaji nego o životnom iskustvu i dijeljenju međusobnog zajedništva. Isus nam želi podariti odnos s Bogom kojeg sam živi; želi nas u nj uvesti. Otac i Sin su ujedinjeni u ljubavi i želi i nas u nju uvesti. To je ono čega samo neki postanu dovoljno svjesni. Onda ih obuzme duboko čuđenje i neizreciva radost kad osjete da ih Otac i Sin ljube po Duhu. Prepoznati se na pragu ulaska u odnose Presvetog Trojstva znači stajati na pragu ispunjenja pradavnog Adamovog sna koji je želio ući u područje božanskog i sam biti kao Bog.

Istina je da se u krajnje dubine ovog života ne može ući za ovozemaljskog života. No, istina je isto tako da život vječni prema ivanovskoj teologiji počinje već ovdje. Mi kao ljudi živimo u skladu s onim što poznajemo, što je postalo dio našeg znanja ili iskustva. Onaj tko ne poznaje Oca, ne poznaje pravu istinu o svijetu, ne poznaje dovoljno ni sebe a ni druge. Sebe ne prepoznaje kao ljubljenog sina, druge kao braću a svijet kao Božji dar i predmet njegove brige.

Isus kaže da je za ulazak u vječni život jednako važno upoznati jednog istinskog Boga i onoga koga je poslao – Isusa Krista. Stavlja se, dakle, na istu razinu s jednim istinskim Bogom. Ne može se upoznati Boga bez Logosa, Riječi koja ga objavljuje a to je njegov Jedinorođeni Sin (1,18). Po Isusu Kristu nam dolazi milost i istina (1,17); vjerovati da Isus jest Krist (Mesija) omogućuje zadobiti život vječni u njegovu imenu (20,31).

17,4-8: Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao…

Ovdje Isusov govor iz 3. prelazi u 1. lice jednine. Nakon što je oči podigao k nebu u 17,1-3, Isus sada pogled svraća ka zemlji i djelu koje je izvršio. Dok je u 17,2-3 govorio o značenju Isusove misije za spasenje svijeta, sada će to isto poslanje promatrati u svjetlu svoje i Očeve proslave.

Sve što je Isus činio, imalo je za cilj proslaviti Oca. Proslavio je Njegovu želju da svi postanu djeca Božja (1,9-13), očitovao je snagu božanske ljubavi koja je šokirala Petra pri pranju nogu (13,1-15) a i svoju muku i smrt, koji za koji sat trebaju nastupiti, posvetio je proslavljanju Oca (12,27-28).

Zato sada može – jer božanske osobe tako između sebe žive – tražiti da Otac proslavi njega onom slavom koju je imao kod njega prije negoli je svijeta bilo (17,5). Govoreći o svojoj slavi prije nego li je svijeta bilo, Isus podsjeća na Proslov i ono što on govori o Riječi koja u početku bijaše kod Boga i koja bijaše Bog (1,1). Ondje je Jedinorođenac predstavljen kao onaj koji će obznaniti Oca (1,14.18), a Isus sada može reći da je Oca proslavio i tako je dovršio djelo koje mu je povjerio (17,4).

Slava koju je prije postanka svijeta Sin imao kod Oca (17,5) može biti samo puno zajedništvo života i ljubavi. No, njega Isus ne traži samo za sebe. Na zemlju je došao zbog Očeve volje, a sada, odlazeći Ocu, Isus želi u nebo po povratku Ocu uzeti ljude – one koji su njegovi (usp. 17,24) – ovo je centralna tema, srce Isusove molitve.

17,6: Objavio sam tvoje ime ljudima…

U Starom zavjetu Božje Ime ostalo je tajnovito (Izl 3,14), ali Iz u 52,6 obećava da moj narod poznavat će moje Ime. Prema Iv 1,18 Jedinorođeni Očev Sin će objaviti Oca kojega nitko nikada nije vidio niti vidjeti može.

To da je objavio Očevo ime ljudima, da im je otkrio duboku istinu njegove osobe, mogao je reći samo Isus – Sin Očev. Samo on ima takav odnos s Bogom da ga u naš jezik može prereći sa tata, tatice moj! Svatko onaj tko odluči zazivati Boga na taj način, time već ulazi u sinovski odnos, u odnos ljubavi prema njemu. Isus koji je Sin u punini, koji u toj mjeri živi svoj odnos s Ocem da može reći kako je jedno s njim, mogao je reći učenicima: tko je vidio mene, vidio je Oca (14,9). Isusovo biće, tijelo (sarx) Isusa iz Nazareta je bogojavljenje – objava Boga među ljudima.

Poznavati ime i spoznati druge stvarnosti u vezi neke osobe znači ući s njome u odnos, uspostaviti životnu vezu s Ocem. Poznavanje koje ide svojoj punini prelazi u odnos, a krajnja mogućnost odnosa jest da prijeđe u ljubav. Poznavati Oca kao što ga poznaje Jedinorođeni Sin znači ući u isti odnos ljubavi prema njemu. Upravo je to ono što je Isus nama ostavio kao dar i u što mi ulazimo u mjeri svoje ograničenosti.

Na drugoj strani, poznavanje postaje vjerovati u ljubav: govor o ljubavi razumljiv je samo onom tko ga prihvaća sa ljubavlju. Tko ne ljubi, tko mrzi taj ne shvaća. Samo ljubav sadrži istinu i život, istinu života. Stoga u Isusovom govoru u 17,7-8 (u ili s)poznavanje prelazi u vjerovanje.

Time se direktno nadovezuje na 1,10-12 gdje se primanje svjetla i vjera u Isusovo ime postavlja kao uvjet postajanja djetetom Božjim; to je bio glavni cilj i zahtjev Isusovog djelovanja počevši od Kane Galilejske (2,11), rasprave nakon čišćenja Hrama (2,23-25), susreta s Nikodemom (3,12) Samarijancima (4,42), kraljevim službenikom (4,48-49) (preko susreta sa slijepcem u 9,1-41 i s Martom u 11,25-26 itd.), pa sve do posljednje večere. Postajanje djetetom Božjim. Što to znači biti dijete Božje, Isus će izložiti u drugom dijelu svoje molitve (17,9-19) a njegove krajnje domete će naznačiti u trećem, posljednjem dijelu (17,20-26). Tamo će postati jasno kako Božja ljubav želi da svi koji su Isusovi postanu jedno s Bogom i međusobno, kao što su Otac i Sin jedno. Stari učitelji duhovnosti znali su reći: Bog kad daje, onda ne važe nego daje sve, daje do kraja. Iz ove perspektive koju Isus otvara čovjeku vidimo da Otac i Sin žele snagom Duha čovjeku dati, pustiti ga u ono što i sami žive. Žele mu dati svoje najveće blago – božanski život.