Post 2,7-9; 3,1-7

Od zemlje Bog stvara zemljano biće, čovjeka, baš kao što lončar uzima glinu i modelira je. U nju je duhnuo i udijelio joj svoj dah. Čovjek je biće sastavljeno od zemljina praha i Božjeg daha! Bog ga stavlja u dobro navodnjen vrt, svojevrsnu oazu, grč. paradeisos – perivoj, rajski vrt. U ondašnjem kulturnom kontekstu prvi čovjek ima status malog „šeika“ – on je dobrostojeći imućnik. Nasred vrta postavlja stablo života; ono predstavlja Boga, darivatelja života. Čovjek je pozvan slobodno uzimati plodove sa stabla života sve dok je u skladu s Božjim namislom. Ovo stablo ga podsjeća da nema život u sebi, mora ga stalno uzimati. Primati od Boga.  Drugo stablo označava sposobnost razlučivanja dobra i zla. Radi se o najdubljim pitanjima oblikovanja i osmišljavanja vlastitog postojanja. S tog stabla čovjek ne smije uzimati sâm. To je područje u kojem ne može djelovati bez prisnog kontakta s Bogom. Prije negoli zabrana ili ograničenje, ova je zapovijed upozorenje i zaštita. Za razliku od drugih stvorenja koja su definirana, određena u svojoj prirodi i namjeni, čovjek nema namjene – on je gospodar, „šeik“! – njegova osoba nije definirana nego otvorena napretku. Ovom „zabranom“, Bog mu daje do znanja da u taj napredak ne može ići sâm, jer neće savladati brojne nepoznanice koje stoje na tom putu. Za razliku od pitanja života za kojega čovjek iskustveno zna da ga mora primati i da će jednom ostati bez njega, kada se radi o ovom „stablu“ čovjeku stvari nisu odviše jasne. Tko može određivati što je za mene najbolje? – protestiraju mnogi. Stoga nije slučajno da će upravo pod ovim „stablom“ čovjek doživjeti kušnju kojoj neće moći odoljeti. Već ovdje, prije modernih psiholoških spoznaja, postalo je očito da čovjek treba prihvaćati svoj položaj i njegova ograničenja, kao i da će u tome teško uspijevati.

Rim 5,12-19

Iako se na razini biblijskog istraživanja diskutira o tome je li Adam u Knjizi Postanka bio individua ili predstavlja čovječanstvo u cjelini te o naravi grijeha kojega je počinio, već prva poglavlja te knjige svjedoče da je njegov čin imao utjecaj na kasniji razvoj čovječanstva. Pavlova usporedba utjecaja Adama i Krista na ljudski rod ipak nije harmonično razvijena: on želi pokazati kako umjesto grijeha i smrti, koji su dominirali od Adama, sada vlada različnost i preobilnost Kristove milosti. Zapravo, između njih dvojice i razmjera njihovih utjecaja ne može biti usporedbe: Krist bio je neusporedivo dobrotvorniji prema ljudima nego li je Adam bio štetan. Po logici, nakon što je zbačena smrt koja je zakraljevala po jednome, očekivalo bi se da sada zakraljuje milost ili život po Isusu. No, iza prvog tiranina (smrti) ne dolazi drugi nego će kraljevati čovjek – njemu se vraća sloboda i život jer ga Krist vraća moći i slavi Božjoj!

Mt 4,1-11

Isus nakon krštenja i mesijanske inauguracije ne kreće ka Jeruzalemu zaposjesti tron, nego u pustinju! Duh Ga vodi na drugačiji tron, na onaj na koji se uspinje pobjedom nad sotonskim utjecajem. Isus je u Evanđelju po Mateju već hodio onim itinerarijem kojim je prošao Izabrani narod tijekom svoje povijesti a tako čini i sada, kao što je Izrael bio odveden u pustinju da bude iskušan (usp. Pnz 8,2). Nakon četrdeset dana posta i intenzivnog zajedništva s Bogom (usp. Hoš 2,16-17), fizički iscrpljenom Isusu pristupa đavao. Ne samo da neće negirati kako je Isus Sin Božji nego upravo tu činjenicu uzima za polaznu točku prve dvije kušnje. Štoviše, od Isusa traži upravo ono što je pisano da će Mesija činiti. Naizgled, sve po Zakonu! Sve logično, utemeljeno… U prvoj kušnji izgladnjelom Isusu predlaže da si čudom priskrbi hranu. Isus, odbijajući ga učiniti, citira Pnz 8,3 koji ispred kruha stavlja riječ Božju. I tako čini novo čudo – čudo odbijanja poslužiti se moću prije negoli kucne pravi čas, čudo povjerenja u Oca i Duha koji ga je u pustinju uveo. Čudo je to ispravnog shvaćanja Pisma i Mesijina poslanja – hranit će kasnije Isus čudesnom priskrbljenim kruhom mnoge kad kucne čas… Nastavljajući se izražavati posebnim jezikom, evanđelist prikazuje kako đavao Isusa postavlja na vrh Hrama. Naziv Sveti grad evocira ono najbolje što je Jeruzalem u očima Božjim bio i treba biti, sav naboj mesijanskih iščekivanja. Isusu, koji je u prvoj kušnji izrazio povjerenje u Oca, sada đavao nudi da na bazi njega skoči, uživajući zaštitu obećanu Mesiji. Iako je skok s Hrama jedan od znakova za koje se smatralo da će poslužiti Mesijinoj autoidentifikaciji kada dođe, Isus ga ne želi učiniti jer ne osjeća da je u ovom času to volja Očeva. Zato citira Pnz 6,16, izrečen kada je narod sumnjao u prisutnost i zaštitu Božju te stoga tražio čudo. Isus, hodeći povijesno-spasenjskim putevima Izraela i ispravljajući njezine krivine, ne sumnja u Božju zaštitu, ali njezin zahvat prepušta za onaj čas koji bude izabrao Otac. Bit će to zaštita kakvu ni đavao u svoj svojoj domišljatosti nije mogao dokučiti – uskrsnuće! Na koncu, nudi Isusu vlast nad svim kraljevstvima svijeta pod uvjetom da mu se pokloni! Otac laži (Iv 8,44) svečano obećava! Tražeći od Isusa da prekrši prvu Božju zapovijed (samo Bogu se klanjaj!), Isusu nudi ono što su mu Mudraci svojim pohodom i poklonstvom u startu već priznali. Kao da bi, klanjajući se đavlu, Isus mogao na taj način postati gospodar svijeta – upravo tada bi izgubio moć jer, priznajući đavlovu supremaciju, više ne bi mogao izvršiti svoje poslanje. Đavao svojom ponudom pokazuje da, iako ima vlast nad svim kraljevstvima svijeta, još uvijek je nema nad Isusom i onim što on donosi – Kraljevstvom Božjim. Time nam biblijska poruka ističe u prvi plan pitanje kvalitete čovjekovih životnih odabira i ujedno pruža radosnu vijest nove mogućnosti koju otvara Krist. U njoj čovjek, nošen svjetlom Kristove riječi i snagom Duha, napušta vlastitu grešnost i s Bogom te sa braćom i sestrama gradi novi svijet u sebi i oko sebe.