Iz 58,7-10

Prorok objavljuje poziv na post kojim se želi Boga umilostiviti da intervenira u Izraelu. Povratnici su se vratili iz Babilona, ali očekivana obnova zemlje je izostala, posvuda nered, nepravde, iskorištavanje. Na pitanje zar Gospodin ne želi odgovoriti na naše molitve, prorok Izaija odgovara ovim odlomkom. Post ne može ostati poduhvat trapljenja pojedinca. Mora imati vanjske plodove poput pravedne podjele dobara, činjenja pravde, pomaganja potrebitih – molitelj mora oko sebe mijenjati lice zemlje. To je znak da su molitva i post istinski. Ili, na drugoj strani, kako se onaj tko ne čini pravdu može nadati da će Boga uvjeriti kako za njom čezne? Naprotiv, onaj tko pravdu čini može očekivati svakovrsni Božji blagoslov.

Prorok Izaija takvima najavljuje tri Božja dara: svjetlost, zdravlje i pravednosti. Štitit će ih slava Gospodnja, kao što je štitila Izrael dok je iz tmine ropstva hodio u svjetlo slobode. Tada će Izrael zaista biti na svjetlost narodima, kako su voljeli sebe smatrati na temelju Božjih obećanja (usp. Iz 42,6).

2Kor 2,1-5

Pavao Korinćanima, brzima na uznositost, grupašenje, elitizam, gladnima samodokazivanja činjenjem čudesa itd., odlučuje govoriti sasvim otvoreno. Njima, koji ušavši u Crkvu ne prestaju posvuda projicirati sami sebe, govori o Kristovu križu koji označava negaciju egoizma. Sebe se mogao odreći jer je bio svjestan da nije sâm – stajao je i hodio u prisutnosti Božjoj. Zato im je, u skladu sa židovskim načinom izražavanja, prišao u strahu i veliku drhtanju, što je oznaka pobožnog proživljavanja neposredne prisutnosti Božje. Sjedinjujući se s njom, mogao im je progovoriti ne od samoga sebe nego od Duha kojim ga je Gospodin nadahnjivao. Time otkriva koliko je intenzivno proživljavao sjedinjenost s križem Kristovim i darom Duha koji s njega struji. Dok običan čovjek, uslijed velike koncentriranosti na sebe, u trenucima važnih nastupnih trenutaka proživljava tremu, Pavao se u vjeri i ljubavi toliko prepušta Gospodinu da sebe gotovo zaboravlja i upija Njegovu prisutnost sjedinjujući se u Duhu s njom. Zaboravlja na nivo svoje govorničke (ne)umješnosti i progovara kao apostol poslan k njima od Krista.

Mt 5,13-16

Za pojedine osobe koje se ističu ljudi znaju reći – on/ona je zakon, ili – institucija! On je enciklopedija! Gigant svoga vremena, itd. Za neke ljude se kaže da imaju soli u glavi, a za neke ne. Isusovi su sunarodnjaci oduvijek smatrali da je Božja riječ kao sol svijeta jer čuva od kvarenja. Iskustveno, nasoliti meso poradi čuvanja posebice je bilo važno u Izraelu zbog visokih temperatura. Isus uzima sliku soli i prenosi je na svoje učenike! Kao što je Riječ Božja sol, i oni neka budu sol svijeta. Neka je u sebi čuvaju, neka joj daju ruke i noge da ide ovim svijetom i da ga mijenja. Isus poziva svoje učenike na ono najviše, svima bi dao vrhunac. Hrabri svoje na putu ka idealu. Kemija uči da se sol ne kvari, da ne propada jer je kemijski stabilan spoj. Međutim, Isus upozorava učenike da trebaju paziti da njihova sol ne obljutavi! Ljudi su u stanju izopačiti, izvrnuti sve pa čak i sol tj. Riječ Božju, Sveto pismo. Onda Evanđelje više nije Radosna vijest, nego neka prosječna koja više niti ne čuva dobro a kamoli da dodaje novi okus životu. Kako je to moguće? Sol učenik ne može promijeniti, ali joj može dodati razne dodatke sve dok je ne zaguši da postane neprimjetna. Ako slušajući evanđelje učenik razmišlja da je npr. okrenuti drugi obraz previše, kao i uostalom ideali ljubavi, služenja, siromaštva, mirotvorstva, ne svodi li svjetlo Božje na svoju mjeru lišenu poleta ka visinama? U tom slučaju živi po svojem a zatvara se pred snagom evanđelja. Tada ostaje u granicama svojeg života s kojim ionako nije zadovoljan i koji ga frustrira, iz kojeg stalno želi nekamo pobjeći. A sol, novi okus koji mu je mogao dati, nije dao. Na drugoj strani, neki učenici zaista čine dobra djela. Isus dok učenicima govori o tome da drugi trebaju vidjeti njihova dobra djela ne misli na njihovu promidžbu. Već na slijedećoj stranici govorit će protiv onih koji sve čine samo zato da bi bili viđeni od drugih. Kako razlikovati jedna djela od drugih? Ako neka kuća ima dovoljno svjetla da je osvijetli iznutra, onda će nešto svjetla pasti i u tamu oko kuće. Ali ako nema svjetla dovoljno ni za kuću, može li išta izići van? Tko nema svjetla za pružiti bližnjemu, s pravom se treba pitati ima li uopće svjetla u sebi? Ako ne želi pustiti svjetlu Božje riječi da ga osvijetli, što bi ga onda moglo osvijetliti? Na drugom mjestu Isus je pitao svoje slušatelje: ako je ono što bi trebalo biti svjetlo u tebi tamno, kakva će tek onda tama biti? Ne približava li se učenik u tom slučaju onom što je suprotno od Isusa, Svjetla svijeta za kojim ide? Ne postaje li nefunkcionalna sol koju treba izbaciti van? Nakon što su liturgijska čitanja istaknula da pravi post može značajno doprinijeti preobrazbi društvene stvarnosti i prikazala Pavla do samozaborava sjedinjenog s Bogom kako unosi Njegovo svjetlo u Korint, u evanđelju Isus jasno ističe veličinu učenikova poziva na jednoj te mogućnost njegove eventualne neostvarenosti na drugoj strani. Mogućnost neostvarenosti, promašenosti – iako zvuči kao prijetnja – i ne htijući svjedoči o koliko je realna mogućnost hoda prema visinama. Jer ruševina može nastati samo od onoga što je nekada išlo u visine, izopačiti se može samo ono što je bilo uistinu dobro.