Mal 3,1-4;

Gospodin preko Malahije objavljuje da će odlučno reagirati i pročistiti hramsko bogoštovlje, što će prethoditi sudu nad socijalnim nepravdama. Prorok najavljuje uprisutnjenje Božje blizine i pri tome osjeća potrebu malo ublažiti snagu izričaja jer bi mogao predstavljati i prijetnju. Naime, iako isprva tvrdi da će sâm Gospodin doći u svoj hram, ova formulacija kasnije biva preinačena u anđeo Saveza, tj. neko od nebeskih bića pri čemu značenje pojma “anđeo” ipak ostaje dvojbeno jer ista riječ označava anđela i glasnika. U svakom slučaju, radi se o izvanrednom događaju Božje blizine koju će predstavljati odabrano biće.

Heb 2,14-18

Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima pobliže fokusira upravo i od proroka Malahije naglašeni aspekt „ublaženja“ Gospodnje prisutnosti: On, utjelovljen, jest prisutan kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva, ali ne da bi spržio grešnike. Naime, nakon što je od početka drugoga poglavlja govorio o specifičnom odnosu Krista i Njegovih vjernika, pisac Poslanice Hebrejima u tekstu kojega imao u drugom čitanju progovara o onom što ga takvim omogućuje. Kao prvo ističe Kristovo sudjelovanje u ljudskoj naravi: Njegova prisutnost išla je do krajnje granice – postati čovjekom! Ovom izrazu neizrecive blizine i nježnosti pridružuje se izraz moći: pobjeda nad onim koji imaše moć smrti kako bi izbavio braću od straha pred smrću koja (i za profanu misao onog vremena, npr. Seneka) predstavlja pravo ropstvo. Borba protiv gospodara podzemlja i smrti Krista na taj način predstavlja izbaviteljem u odnosu na očekivanja židovske apokaliptike, grčko-rimske filozofije te antičke mitologije. No, za kršćansku misao bitno je istaknuti da Krist dira u korijen smrti – grijeh. Okajavajući grijehe naroda očituje se Velikim svećenikom, tema kojoj će biti posvećen središnji dio Poslanice.

Lk 2,22-40

Oganj Božje prisutnosti u prvom i trećem čitanju postaje baština konkretnog čovjeka – starca Šimuna koji će u njemu ugledati svjetlost. Kada se navršilo 40 dana od Isusovog rođenja, njegovi ga roditelji nose u Hram da bi ga prikazali Bogu. Isus vrši religiozni Zakon svog naroda i vremena. Tko bi se obazirao na troje provincijalaca u gužvi metropole? Evanđelist Luka pažljivo opisuje starca Šimuna. Naziva ga pravednim, što znači da je spreman tražiti volju Božju i vršiti je. Bogobojazan ovdje sugerira naročitu pažljivost u štovanju i slavljenju Boga, ustrajnost u molitvi. U njegovu pobožnost spada i to da iščekivaše Utjehu Izraelovu. Ne svoju, osobnu, svoje obitelji, rodbine, prijatelja nego svog naroda! Zauzet je za svoj narod! Mnoga srca su ohladnjela, ali ne i srce starca Šimuna. On još uvijek doziva svoga Gospodina, još uvijek mu se nada! Oduvijek su u vrijeme teškoća do punog izražaja dolazili pesimisti, oni koji tumače da je sada sve gotovo i da je preostala još samo propast. Nalaženje užitka u predviđanju propasti više govori o unutarnjem svijetu onih koji propast predviđaju, negoli o stvarnom stanju svijeta. Starac Šimun u sebi je gajio drugačiji svijet, njegova duša bila je obojana drugačijim bojama. Za razliku od svojih suvremenika koji ne znaju kada će se pojaviti obećani Pomazanik i bojažljivo se pribojavaju da ga ni neće dočekati kao ni njihovi oci, Duh Šimunu daje orijentaciju u vremenu – Krist je prisutan i ti ćeš ga vidjeti! Otvara oči za Onoga koji jest sada i ovdje! Zahvaljujući Duhu Svetom, Šimun iako na pragu smrti, ne mora bježati od onoga sutra. Naprotiv, tek treba ugledati svjetlost! Glavno je tek pred njim! A to je upravo oznaka mladosti. Isusovi roditelji su u Hram pošli vršeći odredbe Zakona a Šimun ponukan Duhom. Hram je dakle dohodište i onih vođenih Zakonom i i onih vođenih od Duha. I jedni i drugi u njemu nalaze svoj smiraj. U njemu se susreću.

Gospodin dolazi u svoj Hram, ali ne da kazni nevjerni Izrael koji nije obrdržao Savez s Bogom, nego kao dijete,  Bog-dijete da bi se podložio Ocu i nadomjestio čovjekovu nevjernost. Sve duge godine Šimunova čekanja, dozivanja, nadanja, sva pitanja sada dobivaju odgovor. Duh koji je u njemu palio želju sada mu otvara oči da shvati ovaj trenutak. U snazi Duha u djetetu je ugledao svjetlost; Duh je onaj zahvaljujući kome želja postaje stvarnost. Postaje susret. Susrećući se u sebi sa nadahnućima Duha, izlazio im je u susret i gajio nadu u dolazak Pomazanika. Danas se pokazalo da Duh nije samo onaj koji traži nego on i daje – Duh mu je izišao u susret, uzvratio mu ljubav jer ga je poveo prema ispunjenju nade. Njegovo ime, Šimun, znači Bog je čuo. Iako je Šimun taj koji u naručju drži dijete koje mu je na ruke izručeno, zapravo je on onaj koji se izručuje: sebe, svoje dane i godine, cijelo svoje biće on izručuje Pomazaniku. Uz Isusovo prikazanje prisutno je i ono Šimunovo. Bog se predaje čovjeku i čovjek se predaje Bogu! Šimunove uvele ruke obgrlile su, ugrijale se na vrelu života. On, koji je kao i svaki čovjek u životu bio rob zbog straha od smrti, sada biva oslobođen: nestalo je straha od smrti, nestalo ropstva. Mesijanski mir kojeg su anđeli navijestili prilikom Isusovog rođenja ulazi u njegovo biće i ispunja ga posebnom radošću života. Samo onaj tko susretne Boga može živjeti bez straha od smrti. Isto tako, samo onaj tko živi bez straha od smrti može reći da zaista živi. Stoga svoje zemaljsku borbu i svoje čekanje dovršava u miru. Toliko drugačije od mnogih sunarodnjaka koliko je i do sada svoju dušu držao drugačijom negoli je njihova.