Iz 42,1-4.6-7

U prvom čitanju prorok Izaija nam prikazuje kako Gospodin predstavlja svoga Slugu. Izabran je da bi izvršio misiju u korist drugih. U skladu s voljom Božjom treba uspostaviti pravdu i to prvo među narodima a tek potom na zemlji gdje otoci žude za njegovim naukom. Kao potporu u izvršavanju teškog zadatka Sluga dobiva dar Duha. Ponašat će se neuobičajeno: umjesto arogancije, energiju usmjeriti na strpljivost i ustrajnost koje će uroditi uspjehom. Bez oslanjanja na silu, bez buke, prijetnji.. A svojom strpljivošću će popravljati pokvareno, podizati narušeno… Čak ni tako teška zadaća kao uspostava prava na zemlji neće ga obeshrabriti i od nje neće odustati. Tko je izabrani Sluga? Iako u slijedećim Izaijinim poglavljima ulogu Sluge ostvaruje perzijski kralj Kir, no u nekim aspektima bi u obzir mogao doći Izrael kao zajednica. Novi zavjet će puninu domašaja govora o Sluzi Gospodnjem prepoznati ispunjenim u Isusu iz Nazareta.

Dj 10,34-38

O načinu na koji će donijeti pravo narodima, govori nam drugo čitanje iz Djela apostolskih. Omogućit će svim narodima po krštenju ulazak u mesijansku baštinu – tolika je snaga Isusova krštenja! Početkom poglavlja poganin Kornelije od anđela dobiva uputu da k sebi dozove Petra. A Petra, koji kao Židov ne smije ući k poganinu, Gospodin je viđenjem i savjetima Duha pripremio da sada ta odredba prestaje važiti. Ušavši u Kornelijevu kuću i čuvši što mu je Gospodin učinio, Petar izgovara riječi koje su jednim dijelom prenesene u drugom čitanju. Neće ni završiti, a Duh će sići na Kornelija i sve koji ga slušaju. Na čuđenje Petra i njegovih obrezanih pratitelja! Potom sve završava krštenjem – time pogani postaju dijelom naroda Božjega bez obveze prihvaćanja Mojsijevog Zakona. Na taj način se očitovao promisao Božjim kojim pod jednakim uvjetima k Njemu pristupaju i oni koji su bili blizu i one koji su bili daleko. To je prekretnica u životu rane Crkve koju su do tada sačinjavali samo obrezanici.

Mt 3,13-17

Krštenje kao obredni čin uranjanja u vodu i pranja bio je poznat u židovstvu i prije pojave Ivana Krstitelja. Sva krštenja, i ona židovska prije Ivana, i Ivanovo a i naše krštenje izriče mnogo toga simboličkim jezikom. Izriče čitav život i istinu o njegovim dubinama, talozima, mijenama i usponima. Uranjanje znači smrt jer voda briše prijašnji život pojedinca a izranjanje označava pojavak na novi život.

Evanđeoski tekst kojeg smo čuli krcat je simboličkim značenjima kojima evanđelist želi svome čitatelju prenijeti bogatstvo događaja Isusovog krštenja.

Pošto nam evanđelist Ivan bilježi da se Isus krstio u Betaniji s onu stranu Jordana (usp. Iv 1,28), tradicija je taj događaj smjestila u Betabaru. Naime, na tom mjestu je 1200g prije Isusa izraelski narod ušao u Jordan i izašavši iz njega ušao u Obećanu Zemlju. Isusovo krštenje dakle jest u izravnoj vezi sa Izlaskom iz sužanjstva u slobodu pa ga evanđelist želi predstaviti kao jedan novi ulazak u Obećanu Zemlju.

Betabara je još po nečemu zanimljiva: ona je najniža točka na zemljinoj kugli (400m ispod razine mora): tu u najnižoj točki svijeta Isus počinje svoje javno djelovanje. Iz visina siđe u najdublji ambis među grešnike koji stoje u vodi opterećeni svojim grijesima. Tek kasnije postat će jasno da je On za nas postao Grijehom – time sv. Pavao želi reći da je bio natovaren i pretovaren, da ih je sve preuzeo na sebe (2Kor 5,21). Ovaj silazak u najdublju provaliju na Zemlji upravo to oslikava.

Ivan je bio iznenađen: što će Sveti, što će Pravednik među grešnicima? Među onima koji zaslužuju, prema riječima Ivana Krstitelja, da budu spaljeni ognjem neugasivim? Kakva se to pravednost ima ispuniti tim činom? Što to ima značiti, pitao se Ivan? Kasnije će pisac Poslanice Hebrejima reći da se Krist nije stidio zvati braćom ljude grešnike (Heb 2,11); time ih je privukao sebi (usp. Iv 12,32) jer to je pravda Onoga koji hoće, kako kaže Pavao u 1Tim 2,4, da se svi ljudi spase.

Isus u najdubljoj točki zemlje – Isus koji je prekriven-učinjen grijehom, uvršten među grešnike jest opomena našem stavu prema grijehu i grešnicima. Pred tim prizorom s Jordana svaki govor o grijehu s visoka, svako samozadovoljstvo vlastitim kreposnim životom i dostignućima ne samo da je neopravdan nego postaje smiješan i isprazan, šupalj.

Gospodin nam je pokazao u kojem se smjeru ide prema onom biti bolji, biti savršeniji-prema punini: punina se nazire samo na Jordanu, Punina Ljubavi kojom jedini Čisti, jedini Pravedni preuzima od svoje braće njihova teška i prljava bremena. On koji je po prirodi stvari iznad sviju nije htio ostati iznad nego se spušta k njima tj. k nama. Kako li jadno izgledaju pokušaju neki da se izdignu nad druge? U kojem pravcu oni idu ako se punina nalazi u bliskosti sa onim najnižima? Kamo li se propinju, ima li njihov napor smisla ako se Punina odavno već spustila niže nego bi oni očekivali? Da, do kršćanske Punine ide se spuštanjem u dubine života i postojanja a ne nikakvim propinjanjima!

I upravo ovdje gdje je prisutna Punina, ovdje počinje nešto novo i nečuveno: otvaraju se nebesa. Naravno, ne radi se o meteorološkom događaju. Nekoliko stoljeća prije Isusovog rođenja Izraelci su vapili prema nebu, osjećali su da je Bog ušutio, da je povukao svoju Riječ i svoje blago lice; da je zatvorio nebo. O da razdereš nebesa i siđeš, vapili su (usp. Iz 63,19; 64,7-8). Tamo gdje Pravedni siđe među grešnike u najdublji ambis Zemlje, Bog je tamo zauvijek otvorio nebo; svaki sin i brat koji želi može ući.

Na Isusa s neba silazi Duh kao golub. S neba je već svašta sišlo: i mana, i vode potopne, oganj i sumpor nad Sodomom i Gomorom… Ivan je navijestio dolazak Duha kao oganj što proždire. Nad Isusom: Duh kao golub – mir, nježnost, dobrota! Upravo tako će se Isus postaviti prema grešnicima: nježno i s ljubavlju!

Glas s neba. Glas oca nebeskoga potvrđuje da je Isus Sin ljubljeni. Taj koji stoji u vodi Jordana u redu grešnika – u Njemu je Očeva milina. Kad Petar bude, nakon što Isusa uhvate, u kući velikog svećenika rekao ne poznam toga čovjeka, reći će duboku istinu: u njemu takvome je teško prepoznati Spasitelja. To nije bilo teško samo njemu. I mi ga teško prepoznajemo. To je teškoća i našeg života. Kad god smo u napasti prema idealima duhovnosti i ljudskosti ići preko drugih, sjetimo se da ćemo promašiti jer On-Punina odavno se spustio među druge, samo tamo ga možemo pronaći.

On među grešnicima, među raskajanima, među prezrenima – On je Očeva milina. I nije sâm: s njim su Otac i Duh Sveti. Sva Trojica su skoncentrirani na Jordan. Sveta Trojica nad ambisom Zemlje i njezinih grešnika. Oni u svom zajedništvu se nadvijaju nad bezbrojne usamljenosti…

Ponesimo ovu sličicu sa sobom kući: Isusa u vodi s grešnicima, poput golubice nježnog Duha i odlučnost Očevu. Ponesimo nek svijetli u našem ambisu, u našoj usamljenosti. Neka i nju pretvore u dom Svete Trojice. Neka s njima počne u nama novi svijet. Svijet novog gledanja na čovjeka i njegovu grešnost, svijet novog bratstva. Svijet obogaćen neslućeno bliskom Puninom!