Betlehem je stoljećima bio grad drugorazredne važnosti. Ipak, umjesto Jeruzalema Bog izabire Betlehem, najmanjeg među kneževstvima judinim. Zapravo, to nije nikakvo iznenađenje jer Bogu je to normalno, On je tako oduvijek činio. Isto tako je negda izabrao Izrael kao svoj narod jer su bili najmanji među svim narodima (Pnz 7,7), za kralja nad Izraelom uzeo je najmanjega između Jišajevih sinova (1Sam 16,11); Pavao će stoga zaključiti da Bog izabire i ono što nije da bi uklonio ono što jeste (1Kor 1,28) pa ga zato mudri ovoga svijeta ne mogu dokučiti (1Kor 2,8). Da bi ga se pronašlo, treba ići u pravom smjeru: među malene (usp. Mt 25,40-45)!

Mudraci su stranci, tj. u odnosu na Židove pogani. Činjenica da stranci donose u Jeruzalem vijest o Mesijinom rođenju predstavlja veliko iznenađenje i obrat. I u rodoslovlje (1,1-17) su na iznenađujuć način ušle 4 žene strankinje! Pitanje Mudraca o novorođenom kralju židovskom stoga nosi čak i dozu ironije jer potvrđuje da on pripada Židovima a oni niti ne znaju za njegovo rođenje, da je on već tu!

Svaka njihova akcija je usmjerena na Isusa. Njihovo ponašanje je na 2-struk način oprečno ponašanju predstavnika Židova.

Ponajprije, za razliku od Židova, Mudraci ništa ne zahtijevaju za sebe, ali su dobili zvijezdu – znak novorođenog Mesije – izabrani su. Osim u 2,1, kad pitaju za Isusa, oni više ne govore direktnim govorom, čak im je i radost tiha (2,10), kao i svečana adoracija (2,11); šutke, u snu primaju važnu uputu (2,12). U cijeloj zgodi direktni govor pripada u principu Herodu, svećenicima i pismoznancima (2,4-8): Mudraci su svoju nakanu izrekli jednom jedinom rečenicom (2,2) a poslije čine sve da je ostvare (2,7-9) i na kraju uspijevaju (2,10-11) – poklonili su mu se! Naprotiv, Herod i glavari govore, ovi posljednji čak poduzimaju egzegetsko istraživanje i citiraju Pismo (2,4-6).

O važnosti koju za evanđelistu ima opis Herodovog ponašanja najbolje govori pomno izabran riječnik. Većina termina koji znače tragati ili naći u našoj su perikopi povezani s Herodom: gdje; razazna; pomno se raspitajte, a kad pronađete, javite mi (2,8). Kao antipod Herodovom “istraživanju” koji na koncu umire a da nije našao (2,19-20), istraživanje Mudraca je obilježeno četiri puta glagolom vidjeti (2,2.9.10.11): Herod je tražio da bi ubio, ali bezuspješno, naprotiv Mudraci su vidjeli Mesiju (2,12)!

Uza svu učenost i poznavanje Pisama, Židovi umjesto da traže Mesiju, oni se svrstavaju uz bok Herodu i s njime suosjećaju “uznemirenost”. Imajući u vidu Matejevu viziju Božje kontrole nad poviješću (rodoslovlje!), ispadaju glupi jer se odlučuju postati protivnici božanskog projekta protiv kojeg ne mogu ništa. Mesiju ne traže, ali postaju Herodovi suučesnici (2,4). Krista kao traže, ali se ne približavaju na pravi način, ne traže ga da bi mu se poklonili!

Druga oprečnost se tiče sadržaja njihovog govora (2,2). Kralj židovski jest titul pod kojim pogani a onda i Mudraci poznaju Mesiju. Taj titul manifestira konflikt dvaju kraljev(stav)a: uz aktualnog kralja, Heroda, pojavio se novi kralj! Kraljevi, kao svi drugi vladari, obično znaju za pripreme svojih konkurenata, prate ih i najzgodnijem momentu interveniraju. Herod je, naprotiv, iznenađen: njegov «konkurent» je tu – čak prima i poklone od delegacije sa Istoka! Izraz kralj židovski precizno izražava istinu, a time i duboku ironiju o Herodu: za razliku od Isusa, on ni u kom slučaju nije i ne može biti kralj židovski jer uopće ne pripada davidovoj dinastiji; čak nije ni Židov nego Idumejac!

Evanđelist upotrebom različitih titula sugerira čitatelju određene naglaske: nakon što je jednom u starozavjetnom citatu opisan pravi kralj (2,6), taj titul se više ne pojavljuje uz Herodovo ime. Upravo u istim recima (2,7ss) Isus počinje biti nazivan isključivo to. paidi,on, dijete (2,8.9.12), i tako ostaje sve do kraja Mt 2. Na taj način su sučeljena dva kralja: pravi Kralj Židova (2,2) može biti nazvan i dijete, zapravo on to i jest, i to bez ikakvih poteškoća po svoje kraljevsko dostojanstvo – njegovo kraljevstvo pripada onima koji su spremni postati kao djeca (18,3-5). S druge strane, kralj Herod gubi u 2,9 svoj titul i više se ne zove kralj. Ova kontrapozicija najavljuje kontrast na teološkom nivou između zemaljskih kraljevstava (usp. 4,8-10), ustrojenih na interesima i moći, i kraljevstva nebeskog u liku djeteta-Emanuela.

Zgoda sa Mudracima se može shvatiti i kao paradigma hoda u vjeri: oni ostavljaju svoje palače na Istoku (makar su prema općem uvjerenju u epicentru mudrosti, time nisu opijeni) te kreću u potragu, putuju kao Abraham prema nepoznatom. Traže, opažaju, ispituju ne pretendirajući da ga moraju pronaći sami oslanjajući se samo na svoje sile. Pred poteškoćama ne posustaju, kad zvijezda iščezava oni ne prestaju tražiti! Pa i kad pronalaze jednostavnu i skromnu kućicu i u njoj Dijete, oni se ne zbunjuju: klanjaju se makar je ta kuća sigurno neugledna u odnosu na palače koje su ostavili; oni Mudraci klanjaju se Djetetu! Tu su četiri elementa itinerarija vjere: inteligencija traženja, docibilnost Objavi, radost pronalaska te adoracija samopredanja.

Interesantno je primijetiti da u perikopi ne postoje neutralni likovi; pred odlukom da li prihvatiti Krista ili ne, nitko ne može ostati «nesvrstan». Oni koji izdaleka dođoše i tražiše, nađoše i obradovaše se; ovi koji su geografski i tradicijski vrlo blizu nisu krenuli prema njemu, ispituju Sv. pismo, ali mu ne dopuštaju da stavi u pitanje njihov život i odluke – time pomažu onome koji će Isusa htjeti ubiti. Čovjek ili traži Isusa kao klanjatelj, ili sudjeluje u njegovu ubojstvu. Nije li to potvrđeno i životnim iskustvom: ili se Isusa traži u radosti i samopredanju svjedočki navješćujući iskustvo susreta i Njegove prisutnosti u životu, ili Ga se guši zapostavljanjem i zaboravom ponajprije u vlastitom a onda, kao posljedica toga, i u životima ljudi kojima smo ga mogli pokazati?